Dovniković – Bordo, Borivoj

Borivoj Dovniković – Bordo rođen je u Osijeku 12.12.1930. godine. Svoje prve stripove namijenjene objavljivanju nacrtao je kao jedanaestogodišnjak, kao autor debitirao je s nepunih petnaest godina, a dan-danas njegovi stripovi redovno izlaze u dječjem listu Bijela pčela. U 66 godina bavljenja stripom ostvario je izniman opus, stripove raznih žanrova i tema, koji su na čitatelje imali očaravajući utjecaj – istodobno su ih umjetnički uzbuđivali i razveseljavali. Velika utakmica, Afrička ogrlica, Mendo Mendović, Susreti treće vrste… samo su neki od Bordinih remek-djela.

Iz strip albuma Izgubljeni svijet.

Ćeran, Milivoj

Milivoj Ćeran, ilustrator (dipl. rest.-konz. slik.) rođen je u Zagrebu 21. 10. 1978. godine. Pohađao je Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, smjer slikarstvo, nakon čega je godine 1997. upisao Akademiju likovnih umjetnosti na odsjeku za restauriranje umjetnina-slikarstvo. Diplomirao je 17. lipnja 2003. godine. Od 2004. predaje na Školi primijenjene umjetnosti i dizajna u Zagrebu na slikarskom odjelu.

Profesionalno se bavi ilustracijom i surađuje sa izdavačima u Hrvatskoj ali i u svijetu a specijalizirao se za fantasy, srednji vijek i mitologiju. Najpoznatiji projekti su: pop-up knjiga o zmajevima Dragon world Electric Paper (Engleska) 2008, knjiga o vitezovima How to be a knight 2006, knjiga o istraživačima How to be an explorer 2007, knjiga o vikinzima How to be a viking – sve tri izdaje Templar Publishing London (Engleska), slikovnica Vile hrvatskih pisaca Diane Zalar Golden marketing 2003, Naslovnice i ilustracije za prvi hrvatski fantasy časopis Grifon (Red Srebrnog Zmaja). Od ostalih izdavača ćemo spomenuti Hodder & Stoughton, Scholastic i Badger iz Engleske, Penguin books (Australija), Algoritam, HNK (slikovnica Orašar), National Geographic junior, Naša djeca (Radost 2004.-07),… .

U zadnje vrijeme se bavi i ilustracijama za igre kao što su kartice za Dungeons and Dragons (Wizards of the Coast), World of Warcraft trading card games (Upperdeck Entertainment, SAD), kartice za Game of thrones (Fantasy Flight Games, SAD), te kartice za Alderac Entertainment Group. Najnoviji project s tog područja je ilustriranje kartaške povijesne igre Uskoci za Amalgam. Bavio se i radom na crtanom filmu – Složeni predosjećaj Dušana Gačića, Zagreb film 2003., Divlje oko grada Dušana Gačića 2004. i Kristofor Colon Dušana Gačića 2008. Za slikovnicu Vile hrvatskih pisaca dobio je godine 2003. nagradu SFERA za ilustraciju.

Sa Esadom Ribićem je surađivao na stripu Namor za Marvel (2008.-09.), a sada surađuje na stripu Hulk, također za Marvel.

Aktivni je član srednjovjekovne viteške udruge Red Srebrnog Zmaja u kojoj je od 2005. – 2010 obnašao funkciju dopredsjednika udruge. Također je bio od 2004. – 2009. voditelj radionice za izradu verižnjača (srednjovjekovnih žičanih pancirnih košulja). Član je ULUPUHa od 2004. god. (predsjednik umjetničkog savjeta sekcije za karikaturu, ilustraciju, strip, crtani film i primijenjeno slikarstvo 2004. – 2008 i skupštinski delegat).

Web stranica: www.mceran-art.com.

Hogarth, Burne

Burne Hogarth rođen je 25. prosinca 1911. godine u Chicagu. Američki karikaturist, ilustrator, pedagog, autor i teoretičar. Najpoznatiji je stripu Tarzan koji je izlazio u novinama. Studirao je na Institutu za umjetnost u Chicagu. Počeo je raditi u dobi od 15-te godine kada je postao asistent u Associated Editors Syndicate gdje je ilustrirao Famous Churches of the World. Nekoliko godina radio je kao urednik i ilustrator u oglašavanju.

Svoj prvi strip Ivy Hemmanhaw, nacrtao je 1929. godine za Barnet Brown Company. Slijedeće godine nacrta je Odd Occupations and Strange Accidents za Ledd Features Syndicate. 1934. godine preselio se u New York te zaposlio u King Features Syndicate gdje je crtao Pieces of Eight, strip o piratima po scenariju Charles Driscolla. Dvoje godine kasnije preuzeo je crtanje Tarzana koji ga je i proslavio. Radio je nedjeljnu stranicu Tarzana u razdoblju od 1937. – 1945. i od 1947. – 1950. godine. U vremenu od 1945. – 1947. godine radio je u Robert Hall Syndicate gdje je stvorio strip Drago, avanture mladog argentinskog plemića koji se bori protiv poslijeratnih nacista u Južnoj Americi. Kada je počeo drugi puta raditi na Tarzanu nacrtao je i Miracle Jones za United Features. To je njegov prvi i jedini humorni strip. 1950. godine napustio je crtanje stripova i posvetio se podučavanju studenata u Scholl of Visual Arts u New Yorku. Dvadesetak godina kasnije, točnije 1972. godine vratio se crtanju stripa i to Tarzana. Prilagodio je Burroughsov prvi roman o Tarzanu a to je Tarzan među majmunima (Tarzan of the Apes). U slijedeće četiri godine nacrtao je zbirku od 4 nova Tarzana nazvanu Jungle Tales of Tarzan. Poslije toga se vratio još jednom na strip scenu sa serijom Morphos Shapechanger u izdanju Dark Horse.

Hogarthovi crteži, slikarije i litografije bili su izloženi u Louvre u Parizu. Dobio je nagradu NCS Silver Plaque Reuben za najbolju ilustraciju i reklamni materijal 1974, 1975. i 1976. godine. U Montrealu, 1975. godine proglašen je umjetnikom godine u Paviljonu humora. U Italiji 1986. godine primio je nagradu za životno djelo Caran D’Ache Award in Lucca, a 1988. godine dobio je odlikovanje Lauriers D’Or koje mu je uručilo Cesar Society iz Pariza. Na Sedmom međunarodnom salonu humora u Barceloni dobio je Premio Especial nagradu 1989. godine, a slijedeće godine na Njemačkom strip salonu u Kölnu brončani trofej velemajstora strip umjetnosti. Umro je 28. siječnja 1996. godine u Parizu od srčanog udara.

Pavlović, Boro

Boro Pavlović rođen je 11.12.1954. u Tuzli. 1979. završava Akademiju likovnih umjetnosti u Ljubljani. Dolazi u Split te do 1991. radi kao slikar-dekorater u Hrvatskom Narodnom Kazalištu. U mladosti se oduševljavao Princom Valiantom, Tarzanom, Den Derijem te ostalim stripovima koji su izlazili u Panorami i Stripoteci. Najviše na njega je utjecao Igor Kordej.

Na izložbi u Vinkvocima završava Vrijeme kronika. U Parizu na izložbi Hrvatsko pismo kroz povijest gdje je izlagao radove, bio je primjećen od izdavačke kuće Les Humanoides koja mu nudi suradnju. 1987. godine izlazi mu prvi album Anno Domini 1259 (Les Chronicle Du Chavalier Tarwe). Na serijalu Roxalane surađivao je sa Patrickom Gallianom. Za Les Humanoides nacrtao je četiri albuma: Roxalane (1987.), Les Quatres Chevaliers De Pierre (1988.), Alizarine La Rouge (1989.), Les Portes D’Onyx (1990.).

Ponuđena mu je i suradnja s Moebiusom (Jean Giraud). Pavlović nije želio prihvatiti suradnju jer je jedan uvijet bio da primijeni stil crtanja. 1992. godine seli se u Oslo gdje surađuje sa izdavačkom kućom Semic. Počeo je raditi na seriji stripova za mlade te je u magazinu Starlet radio naslovnice za stripove Modesty Blaise, Fantom, Agent X-9 i James Bond. Crtao je jednu epizodu stripa Fantom te pustolovinu Pellea i Proffena, junaka norveške književnosti za mlade a adaptaciju za scenarij potpisuje Eric Ildahl.

2002. obnavio je suradnju s Les Humanoides Associes te s mladim francuskim scenaristom Cristianom Perrisinom kreira serijal El Nino kojeg u Hrvatskoj izdaje Fibra. Sa serijalom El Nino postigao je uspjeh te se pobjednički vratio na francusko tržište, ali i svjetsku strip scenu.

Prvi ciklus sadrži pet albuma: La passagère du Capricorne (Jarčeva putnica) (2002.), Rio Guayas (Rio Guayas) (2003.), L’Archipel des Badjos (Arhipelag morskih nomada) (2004.), Les oubliées de Kra (Izgubljene s Kraa) (2005.) i Le Paria de Célèbes (Parija sa Sulawesija) (2006.). 2008. godine objavljen je i šesti nastavak Le Vent des 120 jours i prvi je od dvije povezane epizode drugog ciklusa.

Živi i radi u Splitu. Završava drugu epizodu Les Monroe te priprema nove radove za skandinavsko tržište.

Arno

Arnaud Dombre poznatiji kao Arno rođen je 4. siječnja 1961 godine. Kao mlad putovao je po cijelom svijetu jer je njegov otac bio francuski učitelj. Njegovo zanimanje za stripove bilo je zabranjeno od strane roditelja ali on je ustrajao te je otišao na studij umjetnosti. Svoj prvi strip objavio je sa 19 godina u časopisu Metal Hurlant gdje je upoznao Alejandra Jodorowky sa kojim je započeo suradnju na stripu Alef-Thau.

1985. godine ilustrirao je kratke priče Kids, a 1993. godine radi na stripu Augustin – La Croise des Chemins koji je objavljen za izdavačku kuću Casterman. 1996. godine kada je radio na osmom albumu Alef-Thau umire u Parizu.

Bibliografija:

• 1983: Alef-Thau, t.1 : L’Enfant tronc (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1984: Alef-Thau, t.2 : Le Prince manchot (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1984: Le Chêne du rêveur, scénario Jean-François Benoist (Éd. Bayard Presse)
• 1985: Kids, scénario José-Louis Bocquet (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1986: Alef-Thau, t.3 : Le Roi borgne (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1986: Vestiges (Éd. Aedena)
• 1987: Anton Six, scénario José-Louis Bocquet (Éd. Albin Michel)
• 1988: Kriegspiel, scénario José-Louis Bocquet (Éd. Alpen Publishers)
• 1988: Alef-Thau, t.4 : Le Seigneur des illusions (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1989: Alef-Thau, t.5 : L’Empereur boiteux (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1991: Alef-Thau, t.6 : L’Homme sans réalité (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1991: Le Combat d’Odiri, roman illustré, scénario de Georges-Olivier Châteaureynaud (Éd. Bayard poche)
• 1991: Les Fugitifs, roman illustré, scénario de Jean Guilloré (Éd. Bayard poche)
• 1993: Augustin – La Croisée des chemins (Éd. Casterman)
• 1994: Alef-Thau, t.7 : La Porte de la vérité (Éd. Les Humanoïdes Associés)

Romero, Enrique Badía

Enrique Badía Romero (koji se potpisuje samo sa Romero), je španjolski crtač stripova, a publici na engleskom govornom području je najpoznatiji po svom radu na stripu Modesty Blaise. Također je jedan od autora post-apokaliptičnog znanstveno-fantastičnog stripa AXA, kao i pozamašnog kreativnog rada u rodnoj Španjolskoj.

Biografija

Romerova karijera je započela kad je imao 15 godina, kad ga je kao vježbenika zaposlio Emilio Freixas. Nakon što je pridonio objavljivanju Susy 1949., radio je na nekoliko serijala pod imenom Badia. Pokrenuo je magazin Alex 1953., a dvije godine poslije osnovao je izdavačku tvrtku Ruiz Romero, za koju je kreirao serijale Chromos, Hombres de Lucha i Historia de la Guerra. Narednih godina, Romero je radio za Fleetway.

Modesty Blaise

Romero je započeo suradnju sa piscem Peterom O’Donnellom na stripu Modesty Blaise 1970., kad je bio pozvan da dovrši priču The War-Lords of Phoenix zbog iznenadne smrti Jima Holdawayja. U početku, Romero je namjerno imitirao Holdawayjev stil kako bi se promjena što teže primijetila, ali je uskoro uspostavio svoj stil u stripu Modesty Blaise, počevši je crtati kao više egzotičnu i pohotljivu nego što je to činio Holdaway. Romero je crtao Modesty Blaise do 1978., a u isto vrijeme je radio na epizodama André Chéretovog Rahana za strip magazin Pif gadget, počevši 1976. U 1978., Romero je započeo suradnju sa Donneom Avenellom na kreiranju znanstveno-fantastičnog serijala AXA za engleski tabloid The Sun.

Romero se vratio stripu Modesty Blaise 1986., i ostao raditi na njemu do O’Donnellova umirovljenja 2001. U 2002., Romero je angažiran da nacrta grafičku novelu kratke priče iz Modesty Blaise pod imenom The Dark Angels. Rad je prvo objavljen samo u Skandinaviji, ali je poslije izašao u specijalnom broju Comics Revue u SAD-u. Romerov rad iz 1970-ih se iznova izdaje u serijalu britanske izdavačke tvrtke Titan Books od 2005., dok je Comics Revue ponovno izdao sav njegov rad na stripu poslije 1986.

U zadnje vrijeme, Romero je radio na stripu Durham Red i ostalim projektima za magazine 2000 AD i Judge Dredd Megazine pod imenom Enric Romero.

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

Natacha

Bibliografija

• 1. Natacha hôtesse de l’air (Nataša, stjuardesa), 1971, Dupuis
• 2. Natacha et le Maharadjah (Nataša i maharadža), 1972, Dupuis
• 3. La mémoire de métal (Mrvica panike), 1974, Dupuis
• 4. Une trône pour Natacha (Mentalno pamćenje), 1975, Dupuis
• 5. Double vol, 1976, Dupuis
• 6. Le treizième apôtre, 1978, Dupuis
• 7. L’hôtesse et Mona Lisa, 1979, Dupuis
• 8. Instantanés pour Caltech, 1981, Dupuis
• 9. Les machines incertaines, 1983, Dupuis
• 10. L’ile d’outre-monde, 1984, Dupuis
• 11. Le grand pari, 1985, Dupuis
• 12. Les culottes de fer, 1986, Dupuis
• 13. Les nomades du ciel, 1988, Dupuis
• 14. Cauchemirage, 1989, Marsu Productions
• 15. La ceinture de Cherchemidi, 1992, Marsu Productions
• 16. L’Ange blond, 1994, Marsu Productions
• 17. La veuve noire, 1997, Marsu Productions
• 18. Natacha et les dinosaures, 1998, Marsu Productions
• 19. La mer de rochers, 2004, Marsu Productions
• 20. Atoll 66, 2007, Marsu Productions

• Mambo à Buenos Aires, 1990, Notes en Bulles Productions
• Natacha & Co, 1987, Dupuis
• Nostalgia, 1990
• Sur les hauteurs du Hasard, 2002, Horizon BD
• A propos de Natacha, 2004

Luc Orient

Bibliografija

• 1. Le Dragon de Feu (Vatreni zmajevi), 1967
• 2. Les Soleils de Glace (Ledena sunca), 1967
• 3. Le Maitre de Terango (Gospodar Teranga), 1968
• 4. La Planète de l’Angoisse (Planet straha), 1968-1969
• 5. La Forêt d’Acier, 1969
• 6. Le Secret des 7 Lumières, 1970
• 7. Le Cratère aux Sortilèges, 1971
• 8. La Légion des Anges Maudits, 1971-1972
• 9. 24 Heures pour la Planète Terre, 1972-1973
• 10. Le 6ème Continent, 1974
• 11. La Vallée des Eaux Troubles, 1974
• 12. La Porte de Cristal, 1975-1976
• 13. L’Enclume de la Foudre, 1977
• 14. Le Rivage de la Fureur, 1981
• 15. Roubak, Ultime Espoir, 1984
• 16. Caragal, 1985
• 17. Les Spores de Nulle Part, 1970 (1990)
• 18. Rendez-Vous à 20 Heures en Enfer, 1994

Paape, Eddy

Eddy Paape (rođen 7. ožujka 1920. kao Edouard Paape) je francusko-belgijski crtač stripova koji je najpoznatiji po serijalu Luc Orient. Rođen je u Grivegnéeu (sada dio Liègea), u Belgiji 1920. Započeo je karijeru kao animator, i počeo raditi za CBA, isti animacijski studio gdje su mu se nekoliko godina poslije pridružili budući belgijski crtači stripova André Franquin, Peyo i Morris. Paape je ubrzo napustio studio kako bi radio kao crtač naslovnica i poslije kao crtač stripova za razne magazine izdavača Dupuis. Počeo je raditi sa slavnim belgijskim crtačem stripova Jijéom, prvo na njegovom ambicioznom projektu za New Testament pod nazivom Emmanuel. Poslije toga je naslijedio Jijéa kao ilustrator detektivskog serijala Valhardi, objavljenog u belgijskom magazinu stripova Spirou. Paape je ilustrirao serijal od 1946. do 1954., radeći sa slavnim europskim crtačima Jean-Michelom Charlierom i Yvanom Delporteom. (više…)

Bruno Brazil

Bibliografija

• 1. Le requin qui mourut deux fois (Morski pas umire dvaput), 1969, Dargaud
• 2. Commando Caïman (Odred Kajman), 1970, Dargaud
• 3. Les yeux sans visage (Oči bez lica), 1971, Dargaud
• 4. La cité pétrifiée (Okamenjeni grad), 1972, Dargaud
• 5. La nuit des chacals, 1973, Dargaud
• 6. Sarabande à Sacramento, 1974, Dargaud
• 7. Des caïmans dans la rizière, 1975, Dargaud
• 8. Orage aux Aléoutiennes, 1976, Dargaud
• 9. Quitte ou double pour Alak 6, 1977, Dargaud
• 10. Dossier Bruno Brazil, 1977, Dargaud
• 11. La fin…!??, 1995, Le Lombard

Franquin, André

André Franquin (3. siječnja 1924. – 5. siječnja 1997.) je bio utjecajan belgijski crtač stripova, čiji su najpopularniji stripovi Gaston i Marsupilami, koje je kreirao dok je radio na stripu Spirou et Fantasio od 1947. do 1969., za vrijeme perioda koji je za mnoge bio zlatno doba serijala.

Franquinovi počeci

Franquin je rođen u Etterbeeku 1924. Iako je počeo crtati kao dijete, Franquin je pohađao prve lekcije crtanja na École Saint-Luc tek 1943. Ali, godinu dana poslije, škola je morala biti zatvorena zbog rata i Franquina je tad zaposlio CBA, studio animacije u Briselu. Tamo je sreo neke od budućih suradnika: Mauricea de Beverea (Morris, kreator Lucky Lukea), Pierrea Culliforda (Peyo, kreator Štrumpfova), i Eddyja Paapea. Njih trojica (osim Peyoa) su dobili posao u Dupuisu 1945., nakon raspada CBA-a. Peyo, koji je još uvijek bio premlad, je dobio posao sedam godina poslije. Franquin je počeo crtati naslovnice i crtiće za Le Moustique, tjedni magazin o radiju i kulturi. Također je radio za Plein Jeu, mjesečni izviđački magazin.

(više…)

Delano, Jamie

Rođenom 1954., Jamieu Delanu je dugo trebalo kako bi ostvario svoju neodređenu namjeru da jednoga dana bude piscem.

Bilo mu je 29 godina i bio je veteran raznovrsnih zahtjevnih zvanja – od knjižničara preko drvosječe do vozača taksija – kad li mu je preporuka mnogo marljivijeg prijatelja pružila priliku profesionalnog rada, najprije na scenarijima za britanske, a poslije i za američke strip nakladnike.

U ljetima koja su uslijedila, Delano je mediju stripa doprinio raznovrsnim i žanrovski šarenim pisanjem vlastitih stripova – World Without End, Tainted, Ghostdancing, Hell Eternal, Cruel and Unusual, Territory, 2020 Visions, Odmetnuti – kao i stripova u vlasništvu nakladnika: Captain Britain, Dr Who, Night Raven, Hellblazer, Animal Man, The Batman, Shadowman. 1999. je od Delana naručeno neka prilagodi jedan od svojih stripova – Hell Eternal – u scenarij za igrani film.

To mu je iskustvo bilo dovoljno primamljivo i frustrirajuće kako bi u njemu potaklo želju da više nauči o zanatu pisanja filmova pa se on i do danas, uz povremeni rad na stripovima, udvara kinematografiji, radeći kako na izvornim scenarijima tako i na adaptacijama, od kojih bi jedna ili više možda jednoga dana i mogla završiti na velikome ekranu.

Delano trenutačno surađuje s nezavisnim producentom pokušavajući proizvesti 2020 Visions za televiziju i čeka objavljivanje dvaju stripovskih mini-serija – Narcopolis i Rawbone – napisanih za Avatar Press, dok istovremeno piše dječju pustolovnu seriju za španjolskog nakladnika te povremeno radi na romanu.

Jamie Delano živi u napola ruralnom Northamptonshireu u Ujedinjenom kraljevstvu, sa svojom družicom Sue. Zajedno imaju troje odrasle djece i troje unučadi.

Font, Alonso

Alonso Font rođen je 28. 08. 1946. godine u Barceloni. Kao tinejdžer započeo je karijeru crtača u studiju španjolskog izdavača stripova Editorial Bruguere. Kasnije je dobio priliku da crta za Selecciones Illustradas gdje je radio priču o poznatim kriminalcima, što mu je otvorili priliku da pristupi i drugim tržištima. Tada je realizirao i strip Geminis po scenariju Carlosa Echevarriae, 1974. a strip je objavljen u reviji Virus. 1975. godine preselio se u Pariz 1975. Započeo je i suradnju sa scenaristom Patrickom Cothiasom. Rezultat suradnje je strip Sandberg, padre e hijo, 1975.-1977. koji je objavljen u magazinu Pif – Gadget.

(više…)

Berardi, Giancarlo

Giancarlo Berardi rodio se 15. studenog 1949. u Genovi. Stripom se počeo baviti nakon kratkog kazališnog (bio je autor i glumac u studentskoj kazališnoj sekciji) te sviračkog angažmana (pjevao je i svirao gitaru u grupi Gli scorpioni). Od 1970. je do 1974. napisao niz kratkih priča, od pustolovnih do horror sižea, za razne izdavače, surađujući i na naslovima kao što su Tarzan ili Diabolik, da bi 1974., zajedno s Ivom Milazzom stvorio Kena Parkera, svog najznačajnijeg junaka.

(više…)

Milazzo, Ivo

Ivo Milazzo rodio se 20. lipnja 1947. u Tortoni. Vrlo se rano s obitelji seli u Liguriju, gdje u srednjoj školi u Genovi upoznaje Giancarla Berardija s koji se brzo sprijateljuje te zajedno debitiraju 1971., s kratkim stripom Il cieco (Slijepac), za reviju Horror. Ivo zatim crta nekoliko epizoda Tarzana za izdavačku kuću Cenisio (opet po Berardijevu scenariju), a potom neko vrijeme radi erotske stripove za izdavačke kuće Universo i Ediperiodici.

(više…)

Marraffa, Bruno

Bruno Marraffa rodio se u Rimu 25. lipnja 1935. Profesionalni su mu početci vezani za seriju Kriss na kojoj je upisivao tekst u oblačiće. 1965. se seli u Englesku gdje živi i radi sve do 1971., kad se vraća u Italiju. I od tamo nastavlja, međutim, s radom za englesko tržište, uglavnom za izdavačke kuće Bardon Press i Fleetway Publishing Group, za koje u to vrijeme radi i većina talijanskih autora. Radio je na grotesknom Cosa hai fatto in guerra, papa? (Što si radio u ratu, tata?) serijalu, kao i na stripovanim verzijama televizijskih programa Supercar i Get Smart za dječji tjednik TV Century XXI, te na komično-pustolovnom serijalu Calamity Chayne. 1973. prekida suradnju s Englezima te počinje raditi za talijanske izdavače kao što su Bianconi, Edifumetto ili Ediperiodici Renza Barbierija. U tom razdoblju radi na serijama poput Lo Scheletro (Kostur), Il Vampiro, I Sanguinari (Krvopije), I Notturni, Zan della giungla i Zordon, stripovima uglavnom horror-erotske tematike, popularne u to doba. Suradnju s izdavačkom kućom Bonelli (koja se u to doba još zvala Editoriale Cepim), po kojoj je našoj publici i najviše poznat, počinje 1978. prihvativši prvo rad na Kenu Parkeru, a zatim, s nešto slabijim uspjehom, i na Misteru Nou. Epizode je realizirao uglavnom sam, te samo neke uz pomoć Vicenza Montia. Marraffa je ukupno nacrtao deset epizoda Kena Parkera te sedam epizoda Misera Noa, od kojih kao najuspješnije možemo izdvojiti priče Bijele zemlje i Narod Ljudi kod Kena Parkera, te Tajno oružje kod Mistera Noa. Marraffina suradnja s Bonellijem traje do 1985., nakon čega se vraća u Edifumetto gdje nastavlja karijeru ilustratora školskih udžbenika i literarnih klasika.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 10., Bijele zemlje)

Catacchio, Onoforio

Onoforio Catacchio rodio se u Bariju 28. listopada 1964. godine, gdje je i pohađao umjetničku gimnaziju, a potom je studirao na umjetničkoj akademiji. 1987. godine objavio je u Frigidaireu kratke samostalne priče i ilustracije. 1990. godine u Cyborgu se pojavljuju avanture njegova Cybernauta. Iste te godine, u časopisu Nova Express, izlaze dvije priče njegove druge serije Stella Rossa, koju i piše i crta, a ista je kasnije objavljena kao album. Za Granatu Press osmislio je kriminalističku seriju Coliandro koju je scenaristički potpisao Carlo Lucarelli, a također je ilustrirao i knjige. Osim što crta stripvoe, Onoforio predaje u Bologni, gradu u kojem živi, u školi stripa Nova Eloiza, a Nathana Nevera je, osim u broju 69 (Lovci na viruse – Cacciatori di virus), crtao i u epizodama 82 i 109, almanasima iz 1995., 1999., 2001. i 2003. godine te u druom maxi izdanju.

Libellus (Biblioteka Nathan Never, br. 3, 10/2007)

Calegari, Renzo

Renzo Calegari rodio se 5. 9. 1933. u Bolzanetu, provincija Genova. Njegovi početci u svijetu stripa datiraju iz 1955. kada prekida studij i kreće u Milano crtati stripove, postavši član studija D’Ami. Njegov prvi rad strip je El Kid kojega je nacrtao te iste 1955., zajedno s Ginom D’Antonijem, da bi zatim prema scenariju Gianluigija Bonellija crta I tre Bill (Tri Billa). Potom crta velik broj ratnih stripova za englesku izdavačku kuću Fleetway.

1964. ponovo zajedno s Ginom D’Antonijem kreira slavni serijal Priče s Divljeg Zapada koji mu donosi velik ugled kod publike i kritike, a krajem šezdesetih crta i nekoliko epizoda serije Carabina Slim. 1969. prekida rad na stripovima da bi se posvetio politici (kao član Komunističke partije Italije), no stripu se ipak vraća 8 godina kasnije, crtajući 1977., zajedno s Milazzom, seriju Welcome to Springville po Berardijevu scenariju.

Oduševljeni njegovim crtežom, Berardi i Milazzo ga pozivaju da crta Kena Parkera, što on isprva prihvaća, no ubrzo ipak odustaje, tako da je ovu njegovu jedinu epizodu (op. u. Duga krvava staza) završio Trevisan. U nastavku karijere surađuje s raznim časopisima (spomenimo samo Orient Express i Zodiaco) crtajući kratke stripove, ilustracije te naslovnice (posebno su mu poznate western ilustracije za La Frontieru). Pogotovo je usko surađivao s Il giornalinom za koje je stvorio western seriju Boone. 1994. je nacrtao jednu epizodu Texa Willera prema scenariju Claudia Nizzija, a nedavmo su mu u italiji objavljene i dvije epizode Mister Noa.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 17., Duga Krvava staza)

Zimonić, Krešimir

Krešimir Zimonić rođen je 1956. u Đurđenovcu. U Vinkovcima je završio osnovnu školu a u Zagrebu Školu primijenjene umjetnosti. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od sredine sedamdesetih djeluje kao uspješan ilustrator i autor stripova, a član je i poznate grupe Novi kvadrat. Na animiranom filmu profesionalno radi od 1979. isprva kao animator i glavni crtač a od 1983. samostalno režira. Najistaknutiji je predstavnik mlađeg naraštaja Zagrebačke škole crtanog filma. Od 1981. u statusu je samostalnog umjetnika, objavljivao je stripove i ilustracije u više od 50 listova i časopisa, ilustrirao 20-tak knjiga te objavio tri samostalne knjige – zbirke stripova. Autor je više plakata, kataloga te tekstova o stripu i animaciji. Izlagao je na brojnim izložbama a za svoj rad na stripu i animranom filmu primio je više nagrada i priznanja. Bio je glavni urednik strip magazina Patak, grafičko-likovni urednik Modre laste, umjetnički direktor Salona stripa u Vinkovcima te jedan od osnivača i višegodišnji predsjednik Hrvatskog društva autora stripa. Nekoliko godina obavljao je poslove umjetničkog direktora Zagreb filma te bio član brojnih prosudbenih komisija, a od 1992. i član Vijeća Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu. Od 1993. radi i kao mentor na radionicama i školama za nadarenu djecu (Novigradsko proljeće, Pula, Crikvenica, Delnice itd.) te u Povjerenstvu državnog Lidrana. Predavao na Akademiji (odjel za animaciju i nove medije), od 2006. umjetnički direktor Svjetskog festivala animiranog filma (Animafest) a od 2007. i umjetnički producent u Zagreb filmu (to što je bio i 1991-92).

(više…)

Bednjanec, Ivica

Ivica Bednjanec rođen je 1934. godine u zagrebu gdje stalno živi i radi, a umro je 15.02.2011. godine. Nakon završene grafičke škole radi kao litograf u Štamparskom zavodu Ognjen Prica u Zagrebu. Uz rad nastavlja školovanje te 1962. diplomira na višoj grafičkoj školi u Zagrebu. Svoje prve stripove počinje objavljivati 1952. god. (Stanoje Goranin – Vjesnikov zabavnik Petko). U to vrijeme stvara i prve grafičke dizajne. Prvu nagradu dobiva još 1957.godine-na natječaju Narodne armije nagrađen je njegov strip Crveni se šuma. Od 1963.godine do 1968. nastaje opus njegovih stripova iz hrvatske povijesti – tridesetak kompletnih naslova. Od 1967. godine djeluje kao samostalni umjetnik i član ULPUH-a.
(više…)