Stripedia

Berardi, Giancarlo

Davor — Tue, 15 Dec 2009 11:20:06 +0000

Giancarlo Berardi rodio se 15. studenog 1949. u Genovi. Stripom se počeo baviti nakon kratkog kazališnog (bio je autor i glumac u studentskoj kazališnoj sekciji) te sviračkog angažmana (pjevao je i svirao gitaru u grupi Gli scorpioni). Od 1970. je do 1974. napisao niz kratkih priča, od pustolovnih do horror sižea, za razne izdavače, surađujući i na naslovima kao što su Tarzan ili Diabolik, da bi 1974., zajedno s Ivom Milazzom stvorio Kena Parkera, svog najznačajnijeg junaka.
Napisao je sve epizode Kena Parkera, tek dio njih uz pomoć Alfreda Castelija, Tiziana Sclavija, Maurizia Mantera i Valeria Rontinija. Ken Parker je izvorno trebao biti jedan od svezaka u ediciji Rodeo, ali je Sergio Bonelli, oduševljen pričom, odlučio pokrenuti seriju koja je potrajala 59 svezaka, od lipnja 1977. do svibnja 1984. Nakon toga su se Kenove pustolovine nastavile kroz razne edicije (neko vrijeme su Berardi i Milazzo imali i vlastitu izdavačku kuću, Ken Parker Editore), da bi, najposlije, 1998. izašla posljednja epizoda. Ken Parker je za vrijeme nastanka bio izrazito inovativan i revolucionaran westren serijal koji je i danas zadržao svježinu i aktualnost te koji je doživio golem uspjeh kod stripovske kritike, ali i publike.
Uz rad na Kenu Parkeru, te gotovo uvijek surađujući s Milazzom, Berardi potpisuje i nekoliko značajnih strip albuma od koji se izdvajaju Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977., s Renzom Calegarijem), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Sherlock Holmes (1986., s Giorgiom Trevisanom), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).
Za izdavačku kuću Bonelli, Berardi je uz Kena Parkera napisao i nekoliko epizoda drugih junaka (Tex Willer Maxi broj 1: Oklahoma, Nick Raider broj 18: Mozaik zločina i Kit Teller brojeve 167-169: Crna udovica), da bi u listopadu 1998., nekoliko mjeseci nakon Parkerova gašenja, krenuo s novim projektom, krimić serijom kojoj je protagonistica lijepa kriminologinja Julija Kendall. Juliju još uvijek, nakon 79.tak brojeva, s uspjehom piše, mada je kritika nije oduševljeno dočekala.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih izdvajamo Premio Oesterheld, Premio Internacional Barcelona de Comics, Haxtur i Yellov Kid.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 3., Prava gospoda)

Milazzo, Ivo

Davor — Thu, 10 Dec 2009 10:57:56 +0000

Ivo Milazzo rodio se 20. lipnja 1947. u Tortoni. Vrlo se rano s obitelji seli u Liguriju, gdje u srednjoj školi u Genovi upoznaje Giancarla Berardija s koji se brzo sprijateljuje te zajedno debitiraju 1971., s kratkim stripom Il cieco (Slijepac), za reviju Horror. Ivo zatim crta nekoliko epizoda Tarzana za izdavačku kuću Cenisio (opet po Berardijevu scenariju), a potom neko vrijeme radi erotske stripove za izdavačke kuće Universo i Ediperiodici.
1974., zajedno s Berardijem, stvara Kena Parkera, strip koji će ga proslaviti, koji će ga potpuno afirmirati kao autora i kojeg će neprekidno crtati iduće dvadeset i tri godine, sve do 1997.
Uz Kena Parkera, Milazzo je, surađujući s Berardijem, potpisao niz albuma i kratkih priča od kojih su najznačajniji Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977.), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).
Za izdanja Sergija Bonellija Ivo je Milazzo, uz Kena Parkera, crtao (po scenarijima Claudia Nizzia) dvije epizode Nicka Raidera (broj 5, Ubojstvo u Central Parku i broj 22 Jimmy i Juanita), Tex Willer Speciale broj 13 (Krvavi Colorado), te desetak epizoda serije Magico Vento po scenarijima Gianfraca Manfredija. Na toj je seriji i dalje aktivan.
Svojim karakterističnim, lepršavim stilom i prelijepim akvarelom naslikanim ilustracijama te naslovnicama, Ivo je Milazzo stekao gomilu poklonika među kolegama i publiko. Kroz konstantno napredovanje, potragu za vlastitim stilo i istraživanje svježih modela naracije, uspio je postići savršen spoj osobnog umjetničkog izraza, siromašnog detaljima ali bogatog značenjima, uvijek i isključivo u službi pripovijedanja.
Dobitnik je više talijanskih nagrada za crtež

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 4., Ubojstvo u Washingtonu)

Marraffa, Bruno

Davor — Sat, 05 Dec 2009 18:33:29 +0000

Bruno Marraffa rodio se u Rimu 25. lipnja 1935. Profesionalni su mu početci vezani za seriju Kriss na kojoj je upisivao tekst u oblačiće. 1965. se seli u Englesku gdje živi i radi sve do 1971., kad se vraća u Italiju. I od tamo nastavlja, međutim, s radom za englesko tržište, uglavnom za izdavačke kuće Bardon Press i Fleetway Publishing Group, za koje u to vrijeme radi i većina talijanskih autora. Radio je na grotesknom Cosa hai fatto in guerra, papa? (Što si radio u ratu, tata?) serijalu, kao i na stripovanim verzijama televizijskih programa Supercar i Get Smart za dječji tjednik TV Century XXI, te na komično-pustolovnom serijalu Calamity Chayne. 1973. prekida suradnju s Englezima te počinje raditi za talijanske izdavače kao što su Bianconi, Edifumetto ili Ediperiodici Renza Barbierija. U tom razdoblju radi na serijama poput Lo Scheletro (Kostur), Il Vampiro, I Sanguinari (Krvopije), I Notturni, Zan della giungla i Zordon, stripovima uglavnom horror-erotske tematike, popularne u to doba. Suradnju s izdavačkom kućom Bonelli (koja se u to doba još zvala Editoriale Cepim), po kojoj je našoj publici i najviše poznat, počinje 1978. prihvativši prvo rad na Kenu Parkeru, a zatim, s nešto slabijim uspjehom, i na Misteru Nou. Epizode je realizirao uglavnom sam, te samo neke uz pomoć Vicenza Montia. Marraffa je ukupno nacrtao deset epizoda Kena Parkera te sedam epizoda Misera Noa, od kojih kao najuspješnije možemo izdvojiti priče Bijele zemlje i Narod Ljudi kod Kena Parkera, te Tajno oružje kod Mistera Noa. Marraffina suradnja s Bonellijem traje do 1985., nakon čega se vraća u Edifumetto gdje nastavlja karijeru ilustratora školskih udžbenika i literarnih klasika.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 10., Bijele zemlje)

Catacchio, Onoforio

Davor — Sun, 12 Jul 2009 11:43:36 +0000

Onoforio Catacchio rodio se u Bariju 28. listopada 1964. godine, gdje je i pohađao umjetničku gimnaziju, a potom je studirao na umjetničkoj akademiji. 1987. godine objavio je u Frigidaireu kratke samostalne priče i ilustracije. 1990. godine u Cyborgu se pojavljuju avanture njegova Cybernauta. Iste te godine, u časopisu Nova Express, izlaze dvije priče njegove druge serije Stella Rossa, koju i piše i crta, a ista je kasnije objavljena kao album. Za Granatu Press osmislio je kriminalističku seriju Coliandro koju je scenaristički potpisao Carlo Lucarelli, a također je ilustrirao i knjige. Osim što crta stripvoe, Onoforio predaje u Bologni, gradu u kojem živi, u školi stripa Nova Eloiza, a Nathana Nevera je, osim u broju 69 (Lovci na viruse – Cacciatori di virus), crtao i u epizodama 82 i 109, almanasima iz 1995., 1999., 2001. i 2003. godine te u druom maxi izdanju.

Libellus (Biblioteka Nathan Never, br. 3, 10/2007)

Calegari, Renzo

Davor — Thu, 25 Jun 2009 13:41:28 +0000

Renzo Calegari rodio se 5. 9. 1933. u Bolzanetu, provincija Genova. Njegovi početci u svijetu stripa datiraju iz 1955. kada prekida studij i kreće u Milano crtati stripove, postavši član studija D’Ami. Njegov prvi rad strip je El Kid kojega je nacrtao te iste 1955., zajedno s Ginom D’Antonijem, da bi zatim prema scenariju Gianluigija Bonellija crta I tre Bill (Tri Billa). Potom crta velik broj ratnih stripova za englesku izdavačku kuću Fleetway.

1964. ponovo zajedno s Ginom D’Antonijem kreira slavni serijal Priče s Divljeg Zapada koji mu donosi velik ugled kod publike i kritike, a krajem šezdesetih crta i nekoliko epizoda serije Carabina Slim. 1969. prekida rad na stripovima da bi se posvetio politici (kao član Komunističke partije Italije), no stripu se ipak vraća 8 godina kasnije, crtajući 1977., zajedno s Milazzom, seriju Welcome to Springville po Berardijevu scenariju.

Oduševljeni njegovim crtežom, Berardi i Milazzo ga pozivaju da crta Kena Parkera, što on isprva prihvaća, no ubrzo ipak odustaje, tako da je ovu njegovu jedinu epizodu (op. u. Duga krvava staza) završio Trevisan. U nastavku karijere surađuje s raznim časopisima (spomenimo samo Orient Express i Zodiaco) crtajući kratke stripove, ilustracije te naslovnice (posebno su mu poznate western ilustracije za La Frontieru). Pogotovo je usko surađivao s Il giornalinom za koje je stvorio western seriju Boone. 1994. je nacrtao jednu epizodu Texa Willera prema scenariju Claudia Nizzija, a nedavmo su mu u italiji objavljene i dvije epizode Mister Noa.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 17., Duga Krvava staza)

Zimonić, Krešimir

Davor — Mon, 22 Jun 2009 22:09:02 +0000

Krešimir Zimonić rođen je 1956. u Đurđenovcu. U Vinkovcima je završio osnovnu školu a u Zagrebu Školu primijenjene umjetnosti. Studirao je na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Od sredine sedamdesetih djeluje kao uspješan ilustrator i autor stripova, a član je i poznate grupe Novi kvadrat. Na animiranom filmu profesionalno radi od 1979. isprva kao animator i glavni crtač a od 1983. samostalno režira. Najistaknutiji je predstavnik mlađeg naraštaja Zagrebačke škole crtanog filma. Od 1981. u statusu je samostalnog umjetnika, objavljivao je stripove i ilustracije u više od 50 listova i časopisa, ilustrirao 20-tak knjiga te objavio tri samostalne knjige – zbirke stripova. Autor je više plakata, kataloga te tekstova o stripu i animaciji. Izlagao je na brojnim izložbama a za svoj rad na stripu i animranom filmu primio je više nagrada i priznanja. Bio je glavni urednik strip magazina Patak, grafičko-likovni urednik Modre laste, umjetnički direktor Salona stripa u Vinkovcima te jedan od osnivača i višegodišnji predsjednik Hrvatskog društva autora stripa. Nekoliko godina obavljao je poslove umjetničkog direktora Zagreb filma te bio član brojnih prosudbenih komisija, a od 1992. i član Vijeća Svjetskog festivala animiranog filma u Zagrebu. Od 1993. radi i kao mentor na radionicama i školama za nadarenu djecu (Novigradsko proljeće, Pula, Crikvenica, Delnice itd.) te u Povjerenstvu državnog Lidrana. Predavao na Akademiji (odjel za animaciju i nove medije), od 2006. umjetnički direktor Svjetskog festivala animiranog filma (Animafest) a od 2007. i umjetnički producent u Zagreb filmu (to što je bio i 1991-92).

STRIP, ILUSTRACIJA I DIZAJN

Važniji listovi i časopisi:
Pegaz, Polet, Vidici, Pitanja, Oko, Stripoteka, Patak, Yu-strip, Naš strip, Maslačak, Modra lasta,
Smib, Galeb, Kurir, Erotika, Vjesnik, Večernji list, Studio, Fokus, Kvadrat, Kult, Šalji dalje, Booom

Važniji strip-serijali:
Luna, Nokak, Priče iz davnine, Zlatka, Kronike.

Zbirke stripova:
Spore (1990.)
Zlatka (1998.)
Luna (1999.)
Bitka kod Siska 1593 (zajedno s Dušanom Gačićem) (2000.)

Važnije ilustracije za knjige:
Z. Šporer: Matematički leksikon
S. Vadla: Bajka o gemi
I.B. Mažuranić: Priče iz davnine
O. Wilde: Sretni princ
J.P. Barrie: Petar Pan
J. Speiri: Heidi, Targa, Zagreb 1995.
D. Perica: Žar na dlanu
S. Tomaš: Mali ratni dnevnik
L. Bajuk-Pecotić: Kneja, Mozaik knjiga 1999.
J. Horvat: Svjetionik, Školska knjiga 2000.
O. Wilde: Sretni kraljević i druge priče, ABC naklada 2001.
Anđelka Martić: Tri lisice i šumski car, Golden marketing 2002.
Anđelka Martić: Dječak i div, Golden marketing 2002.
Lidija Bajuk-Pecotić: Kneja, Slon 2002.

Važnije antologije i katalozi:
Hrvatski posljeratni strip
Put u obećanu zemlju
Salon stripa u Vinkovcima ‘84, ‘92, ‘95, ‘97 i ‘99
Međunarodna izložba crteža, Rijeka ‘98
Signed by War
Sperminator- Women in War

Važniji plakati:
Kazališna radionica “Pozdravi”, 1978.
Salon stripa Vinkovci 1984. i 1985.
Kazalište “Trešnja” – 1986.
Sisak – za ljepši grad – 1987.
Svjetski festival animiranog filma Zagreb ‘92
Modra lasta, 1993.
Izložba stripa u Rijeci, 1995.
Svjetski dan voda , 1999.
Svjetski festival animiranog filma Zagreb 2002.

ANIMIRANI FILM

Crtež i animacija:
Kugina kuća 1979.
Scenarij, crtež, animacija i režija: Album 1983.
Utakmica 1987.
Leptiri 1988.
Krug 1989.
Greetings from Croatia 1991.
Čakaj me 1992.
Animirane špice za festivale u Madridu (1984.), Zagrebu (1988.) te
za Dane hrvatskog filma (1992.)

VAŽNIJE NAGRADE I PRIZNANJA

1978. Nagrada za strip na natječaju lista Mladost
Nagrada za strip na natječaju u Dečjim novinama (Luna)
1981. Montreal, Kanada – Nagrada za politički crtež (ilustracija)
1983. Beograd – najbolji animirani film (Album)
Annecy, Francuska – najbolji prvi film (Album)
1984. Madrid, Španjolska – najbolji animirani film (Album)
Nagrada 7. sekretara SKOJ-a za film (Album)
Nagrada Vladimir Nazor za film (godišnja) (Album)
1985. Nagrada za najbolji strip, natječaj Vidici
Nagrada Gavran za strip
1987. Gijon, Španjolska – Nagrada filmskih kritičara (Utakmica)
Titograd – Nagrada za najbolju animaciju (Utakmica)
1988. Zagreb, Svjetski festival animiranog filma – Nagrada za likovnost (Leptiri)
1989. Beograd – Nagrada za animaciju (Krug)
1992. Salon stripa Vinkovci – Grand Prix
Hirošima, Japan – diploma (Greetings from Croatia)
Zagreb, Dani hrvatskog filma – Nagrada Oktavijan (Čakaj me).
2000. Odlikovanje Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Preuzeto sa www.stripovi.com

Bednjanec, Ivica

Davor — Thu, 18 Jun 2009 22:04:27 +0000

Ivica Bednjanec rođen je 1934. godine u zagrebu gdje stalno živi i radi. Nakon završene grafičke škole radi kao litograf u Štamparskom zavodu Ognjen Prica u Zagrebu. Uz rad nastavlja školovanje te 1962. diplomira na višoj grafičkoj školi u Zagrebu. Svoje prve stripove počinje objavljivati 1952. god. (Stanoje Goranin – Vjesnikov zabavnik Petko). U to vrijeme stvara i prve grafičke dizajne. Prvu nagradu dobiva još 1957.godine-na natječaju Narodne armije nagrađen je njegov strip Crveni se šuma. Od 1963.godine do 1968. nastaje opus njegovih stripova iz hrvatske povijesti – tridesetak kompletnih naslova. Od 1967. godine djeluje kao samostalni umjetnik i član ULPUH-a.

Dipl.graf.ing. Ivica Bednjanec, samostalni likovni umjetnik – nekada profesor na Grafičkoj školi u Zagrebu – više od 40 godina kontinuirano objavljuje stripove, kojima je ujedno kompletni autor, kako scenarija tako i crteža. Riječ je o preko 2000 tabli stripa, preko 1000 scenarija, 3 knjige stripa… Godinama je predstavljao svoju zemlju na velikim svjetskim izložbama stripa: više puta u Montrealu (ujedno više puta uvršten u katalog odabranih radova); još ‘78 sa Mirkom Ilićem u Lucci; u Napoli-u (gdje je dobio i Pulcinellu’84). 1984. dobiva Andrija u Ljubljani; na salonu stripa u Vinkovcima 1988. osvaja Grand Prix a 1997. Nagradu za životno djelo; iste godine odlikovan je redom Danice Hrvatske… Širinom opusa autorski strip Ivice Bednjanca mogao bi se podijeliti prema tematici po ciklusima na povijesni, političku satiru, , sportski, dječji itd. A jedan od materijala je uvršten kao prateći pedagoški materijal u udžbeniku za nastavnike pedagoške psihologije. Od jeseni 1999. Ivičin strip trebao bi biti sastavni dio čitanke iz hrvatskog jezika za 7. razred. Otprilike u isto vrijeme, u produkciji Zagreb filma, trebao je započeti serijal Male ljubavi prema Durici – autorovom najmlađem liku stvorenom za najmlađe (ali i one starije čitaoce/gledaoce). Inače, Durica već 12.godina (i danas) izlazi u Smibu reviji za osnovce.

Ivica Bednjanec je jedan od najkvalitetnijih i najproduktivnijih hrvatskih autora stripa svih vremena. S obzirom na veličinu, širinu, kontinuitet i raznolikost njegova opusa, možda nisu pretjerane ocjene da je Ivica Bednjanec sve svoje stripove realizirao prema vlastitim scenarijima (što ga čini, pomalo paradoksalno, najproduktivnijim SCENARISTOM našeg stripa), ovakve ocijene još više dobivaju na težini. Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da rad ovog autora u našoj sredini nije bio adekvatno priznat, nego vrlo često prešućivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je bez gorčine znao reći da su mu popularnost i čitanost njegovih stripova važniji nego priznanja raznih stručnjaka. Bednjančeva velika produktivnost i insistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti priskrbili su mu epitet pučkog zabavljača i autora za djecu.

Njegovi stripovi bili su naprosto – stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin intelektualnog i umjetničkog. Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše – naš! Zanimljivo je da sve to nisu bili argumenti u njegovu korist. U sredini koja blagonaklono gleda na pomodare i plagijatore, gdje se često provincijski kompleks pokušava zaliječiti afirmiranjem onih koji rade kao vani na Zapadu, u sredini koja često nije pravovremeno svjesna svojih autentičnih vrijednosti – to i nije tako čudno. Rad Ivice Bednjanca uvjetno bismo podijelili na dva područja-takozvani realistički strip te grotesku u najširem smislu. Neka druga podjela mogla bi glasiti: stripovi za omladinu i stripovi za odraslu publiku. Tijekom 60-ih godina nastao je veći dio iz ciklusa povijesnih stripova, stripova s tematikom iz Meksičke revolucije i stripova o sportu, dok se tematici NOB-a Bednjanec povremeno vraćao. Od 1968. godine započinje njegova suradnja s Modrom lastom gdje puna tri desetljeća paralelno nastaju dva serijala – Osmoškolci i Genije i Lastan. Posebno je značajan Nježni – lik realiziran u dvije varijante – Nježni robijaš (1975 – 76) i Nježni sport (1976-83). Bednjanec je realizirao još nekoliko serijala – Iverku, Kika, Amicu, i najnoviji – Duricu. Mađu najkvalitetnije stripove njegovog opusa svakako se ubrajaju i dvije epizode započetog serijala Barun Trenk (1974).

Ciklusi Ivice Bednjanca

Povijesni ciklus

Povijesni ciklus čini niz stripova s tematikom iz hrvatske povijesti u kojima se opisuju događaji uglavnom iz 16. stoljeća. Okosnica ciklusa objavljena je u ediciji Nikad robom. Stripove s tematikom iz NOB-a možemo smatrati pod grupom povijesnog ciklusa.
Karakteristika ovih radova je težnja dokumentarnosti i vjerodostojnom iskazivanju povijesne građe. Kao svojevrsne iznimke spomenimo šarmantni mini serijal Petrica Kerempuh, objavljen u Zenitu 1966. i prilično neobičan strip Stubička avet u kojem Bednjanec spaja povijest i fikciju na vrlo zanimljiv način.

Ciklus stripova iz meksičke revolucije

Ciklus stripova iz meksičke revolucije svojevrsni je kuriozitet, ne samo Bednjančevog opusa nego i našeg stripa u cijelini. Objavljen u Biblioteci Lale sredinom šezdesetih, ovaj serijal je na specifičan način sudjelovao u formiranju slike svijeta čitave jedne generacije mladih konzumenata stripa. Bednjancu je takav tematski okvir omogućio kreiranje svojevrsnog socijalnog vesterna visoke etičnosti. Bijeda meksičkih Indijanaca te pohlepa i teror Španjolskih bogataša, osnovni su pokretač radnje- spontani otpor vodi siromašne u revoluciju. Kroz većinu epizoda provlači se lik Panča Gonzalesa, lutajućeg viteza pravednika, koji pomaže seljacima i revolucionarima, odričući se bilo kakve osobne koristi.

Osmoškolci

Osmoškolci je zajednički naziv serijala u Modroj lasti, najtiražnijem listu za školski uzrast. U tim malim pričama iz školskog i izvanškolskog života Bednjanec obrađuje razne teme bliske svakom osmoškolcu – prve ljubavi, problemi s učenjem, doživljaji na ljetovanju, huliganstvo, delikvencija, zabava, moda, glazba, problemi sa nastavnicima i roditeljima, prijateljstvo i kolegijalnost…jednom riječju svakodnevnica odrastanja i rješavanje uvijek prisutnih problema kao svojevrsna avantura. Kao najčešći lik u većini epizoda pojavljuje se djevojčica Jasna. Nasuprot pomalo idealiziranoj Jasni, njena prijateljica Nina nije imuna na sitne mane – naivnost, pomodarstvo, prevrtljivost, laka zaljubljenost i slično, stalno je dovode u razne neprilike

Genij i Lastan

Genij i Lastan glavni su protagonisti drugog serijala u Modroj lasti. Lastan, zamišljen kao maskota lista (rubrika sastanak sa Lastanom najčitaniji je dio Modre laste), uglavnom je promatrač i ponekad pomalo ironični komentator Genijevih genijalnih izmišljotina. Genij je sintetički lik otkvačenog klinca, vrlo maštovit, pametan, ali i pomalo uvrnut. Njegovi brojni šašavi izumi preseljavaju njega i ostale protagoniste u neki drugi paralelni svijet po principu – što bi bilo kada bi bilo. Genijeve avanture u kojoj razne dječje igre postaju paradoksalna realnost u kojoj klinci ipak ne mogu ovladati situacijom jer joj nisu dorasli. Za većinu mladih čitalaca Modre laste Bednjančevi stripovi su ono što prvo i obvezno pročitaju u svom listu. Za mnoge je to i prvi susret sa drukčijim stripom od naivnih dječjih stripova i priglupih kaubojaca. Vjerujem da se većina njih osjeća i pomalo nadmoćno čitajući ih. Naime , iskustvo da su prave avanture u nekim drugim stripovima, kao i narasla svijest o tome da je realnost života različita (često i dramatičnija) od svijeta iz stripova, sastavni je dio procesa odrastanja

Nježni robijaš

Nježni robijaš se kao lik prvi put pojavljuje u Modroj lasti, gdje glumi sitnog negativca. Svoj serijal dobiva 1975. godine u satiričkom listu Kerempuh. Nježni je sitni lopov (ili to pokušava biti) koji svoje avanture počinje završava u zatvotu. Njemu se iz tog zatvora zapravo i ne ide i rado se u njega vraća. Ivica Bednjanec u ovom serijalu za odrasle razotkriva naličje kulturnog ponašanja koje često samo fasada, dotiče tada (a i sada) aktualne probleme ekologije, šverca, mita i korupcije, socijalnih razlika, raznih makinacija… Ukratko, poruka ovog stripa bila bi da su pravi lopovi na slobodi, a ponekad i na položajima.

Nježni sport

Nježni sport (objavljen u SN reviji od 1976. do 1983. i objavljen u posebnoj knjizi) zadržava neke bitne karakteristike izvornika s tim da se težište prebacuje na sportski teren – makinacije, lažiranje utakmica, uspjesi, promašaji, crni fondovi, idolatrija i drugi fenomeni sportske kulture i ne kulture – glavna su meta Bednjančevog satiričkog zupca. Na kraju svake table-epizode nježni biva šutnut nogom u stražnjicu i tako izbačen iz stripa i iz sportske ekipe. Zbog svog ne konformističkog karaktera “crne ovce”, koji često ne igra kako drugi sviraju (svojom naivnošću ili poštenjem razotkriva licemjerje profesionalnog sporta), njemu pripada i odgovarajuća sudbina – neuklapanje, izbacivanje, izgon.

Kiko, Iverka, Durica, Barun Trenk …

Kiko, Iverka, Durica… serijali su kratkih geg stripova (od jedne pasice do table) u kojima su glavni junaci djeca, ali u kojima se često govori o problemima odraslih. Možda je najzanimljivije najnovije Bednjančevo ostvarenje Durica. U ovom stripu, namijenjenom najmlađem uzrastu, autor zrelo i s mnogo šarma progovara o naivnom svijetu dječjih interesa, nadanja i maštanja, imitiranju odraslih, ograničujućem nedostatku znanja, tipičnom dječjem egoizmu, o problemima koji to nisu i igrama koje to uskoro neće biti. Crtež je maksimalno pojednostavljen i reduciran, a nedostatak klasične stripovske montaže ( statična objektivna kamera) čini ovaj strip lako čitljivim i bliskim mediju filmske animacije. Osim većih ciklusa i serijala, Ivica Bednjanec je realizirao i neke druge stripove. Nacrtao je nekoliko priča o istaknutim sportskim ekipama i pojedincima, okušao se u vesternu (liječnik na zapadu), a za Amo reviju crtao je strip Amica. Kao najbolje ostvarenje koje zasluženo može ponjeti epitet remek-djela, nameću se dvije epizode stripa Barun Trenk, objavljene u ZOV-u 1974. godine. Epizode, svaka od deset tabli, nose nazive Kočija i Romeo i Julija i svojevrsni su uvod u serijal o poznatom slavonskom panduru Franji Trenku. Prava je šteta što taj odlično zamišljen i izvanredno nacrtan strip nije nastavljen i do kraja realiziran. Napomenimo da se Ivica Bednjanec niz godina uspješno bavio i ilustracijom i grafičkim dizajnom.

Preuzeto sa www.stripovi.com (www.kistonline.com)

Biuković, Edvin

Davor — Mon, 15 Jun 2009 09:16:27 +0000

Edvin “Eddy” Biuković (Zagreb, 22. lipnja 1969. – Zagreb, 5. prosinca 1999.), hrvatski autor stripa. Jedan od najuspješnijih hrvatskih autora stripa, nažalost preminuo je mlad ne napunivši ni 30 godina.
Prvi strip, Dokaz, objavio je na osamnaesti rođendan, 1987. u Patku, gdje je kasnije kreirao i popularog Salvatorea, strip o malom gubavcu koji stalno gubi dijelove tijela. Nakon odslužene vojske i kratkotrajnog rada za gornjemilanovačke Dečje novine (za koje je nacrtao dvadesetak stranica nikad dovršenog stripa Glad), Eddy je oko dvije godine povremeno radio za njemački časopis Gespenster. Priče koje je za taj časopis radio s Darkom Macanom, kao i druge njihove suradnje, sabrane su albumu Citati, objavljenom u dva izdanja, 1993. i 2000. godine. Od 1992. do 1994. g. u Modroj lasti crtao je strip Koko po popularnim romanima Ivana Kušana. Dvije epizode tog stripa, Ljubav ili smrt te Koko u Parizu sabrane su 2000. u album Koko. U isto vrijeme za fanzin Endem stvorio je novu geg-seriju Funny Comix, pod pseudonimom Pepe Orbito. Od 1993. radio je mahom za američke izdavače, crtajući serije Grendel Tales: Devils & Deaths te Grendel Tales: Devil’s Choices (scenarij Darka Macana, album objavljen 1996.), X-Wing Rogue Squadron: The Phantom Affair (scenarij Darka Macana, album 1997.), Star Wars: The Last Command (scenarij Mikea Barona po romanu Timothya Zahna, album 1999.) i Human Target (scenarij Petera Milligana, album 2000.), te niz kraćih stripova u izdanjima poput Strange Adventures i Weird War Tales Special. Bavio se i animacijom te ilustracijom. Kao najbolji mladi autor nagrađen je 1992. na vinkovačkom Salonu stripa, a 1995. je dobio nagradu Russ Manning kao crtač koji najviše obećava. Umro je u Zagrebu, nakon kratke i teške bolesti.

Izvor: Wikipedia

[View with PicLens]

Mataković, Dubravko

Davor — Thu, 26 Mar 2009 08:44:08 +0000

Dubravko Mataković rođen je 20. kolovoza 1959. u Ivankovu, hrvatski crtač stripa. Diplomirao je 1983. godine na grafičkom odjelu Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu u klasi prof. Ante Kuduza. Uz primarnu likovnu djelatnost, od 1984. godine važan oblik izražavanja mu je strip. Prvi stripovi mu izlaze 1984. godine u Studentskome listu, a zatim i u Poletu, Mladosti, osječkome TEN-u, ljubljanskoj Tribuni, Patku, Večernjem listu i drugim.

Od 1990. crta dnevno-politički strip serijal u Nedjeljnoj Dalmaciji. Suradnja traje, s manjim prekidima, do 2000. godine. Od 1995-97. objavljivao je stripove istoga profila u zagrebačkoj Panorami i splitskome VOX-u (2001-02.). Godine 1994. započinje dječji serijal Super Di u školskom magazinu Smib, a radi ga i danas kao i serijal Desmozgenes u magazinu OK!

Ilustrirao je više dječjih knjiga i knjiga humorističko-zabavnoga karaktera, te više udžbenika Školske knjige. Na Iskonovom web portalu tjedno objavljuje stranicu stripa serijala Overkloking. Stalni je ilustrator u Jutarnjem listu (Zabavnik) i Modroj lasti.

Do sada je objavio desetak albuma stripa. Dodijeljeno mu je više nagrada za strip.

Njegova djela su prenesena i na kazališnu pozornicu. U svibnju 2007., u Gradskom kazalištu Joza Ivakić kao pretpremijera, izvedena mu je predstava Iz Kabula s ljubavlju, a u sklopu obilježavanja 90. obljetnice kazališnog života u Vinkovcima. Predstavu je napravio po motivima svojih stripova.

Bibiografija

Sabrana nedjela, album (1986.),
Prot pikčers, album (1988.),
Pterodaktilićarstvo za početnike, album (1992.),
Imamo les Proutes, album (1995.),
Sabrana nedjela-sada i nekada, album (1999.),
Čovjek s dvije jetre, album (2000.),
Desmozgenes 1, album (2002.).
Desmozgenes 2, album ( 2003)
Moje ime je Gmižić… Glištun Gmižić, album ( 2005 )
Super Di- Čokoladne table, album, ( 2006 )

Izvor: Wikipedia

Pratt, Hugo

Davor — Wed, 25 Mar 2009 05:57:48 +0000

Hugo Pratt, talijanski crtač stripova pravim imenom Ugo Eugenio Pratt. Rođen u Veneciji, 15. lipnja 1927., a umro u Lausanne, 20. kolovoza 1995.
Crtačem stripova odlučuje postati u desetoj godini, za vrijeme boravka u Etiopiji s roditeljima. Nakon što u sedamnaestoj godini zajedno s prijateljima u Veneciji tiska prvu publikaciju As pik, argentinski izdavač ih poziva da dođu raditi u Buenos Aires, što oni prihvaćaju. 1952. izdaje Narednika Kirka, zatim slijede Ana iz džungle, Fort Wheeling i drugi stripovi. 1959. u Londonu radi za Daily Mirror. Nakon toga odlazi u Brazil, a kasnije se vraća u Italiju. 1967. crta prvu priču u kojoj se pojavljuje njegov kasnije najpoznatiji lik, Corto Maltese, Baladu o slanome moru. Corto ubrzo postaje dominantan lik u Prattovim djelima.

Bibliografija
- As pik (Asso di Picche, L’As de pique, Ace of Spades, 1945-1949)
- Narednik Kirk (El Sargento Kirk, Sgt. Kirk, 1953-1959), written by Héctor Oesterheld
- Ticonderoga (1957-1958), written by Héctor Oesterheld
- Ernie Pike (1957-1959), written by Héctor OesterheldAsso di Picche
- Ana iz džugle (Anna y Dan, Anna nella giungla, “Ann of the Jungle”, Ann de la jungle, 1959)
- Capitan Cormorant (1962)
- Fort Wheeling (1962)
- Corto Maltese (1967-1992)

Balada o slanome moru (Una Ballata del Mare Salato, La Ballade de la mer salée (1967) – translated into English as Ballad of The Salt Sea (Harvill Press 1996))
Sous le signe du Capricorne (1970)
Corto toujours un peu plus loin – partly translated into English as The Banana Conga (1979-1971)
Les Celtiques – translated into English as The Celts, (Harvill Press 1996) and A Mid-Winter Morning’s Dream (1971-1972)
Les Ethiopiques (1972-1973)
Corte sconta detta Arcana – Corto Maltese en Sibérie (1974-1975)
Favola di Venezia – Sirat Al-Bunduqiyyah – Fable de Venise (19)
La casa dorata di Samarcanda – La Maison dorée de Samarkand (1980)
La Jeunesse de Corto (1981)
Tango…y todo a media luz – Tango (1985)
Elvetiche – Les Helvétiques (1987)
Mu (1988)

- Gli scorpioni del deserto – Les Scorpions du Desert, The Scorpions of the Desert (1969-92)

Les Scorpions du désert (Episode 1, 1969-73)
Piccolo chalet… (1975)
Vanghe Dancale (1980)
Dry Martini Parlor (1982)
Brise de mer (1992)

- Sven – L’homme des Caraïbes (1976)
- La macumba du Gringo (1977)
- À l’Ouest de l’Éden (1978)
- Jesuit Joe (1980)
- Tutto ricominciò con un’estate indiana (Indian Summer, 1983, with Milo Manara)
- Cato Zulu (1984-88)
- El Gaucho (1991), with Milo Manara
- Saint-Exupéry – le dernier vol (1994)
- Morgan (1995)

Nagrade
1969: Gran Guinigi per il disegnatore italiano (award for an Italian artist) at the Festival of Lucca, Italy, for Una ballata del mare salato[1]
1974: Prix Saint-Michel, for the best realistic story
1976: Angoulême Festival, Best foreign realistic comic book, for La ballade de la mer salée[2]
1981: Angoulême Festival, Elle award[3]
1987: Angoulême Festival, Best foreign comic book, for Indian Summer[4]
1988: Angoulême Festival, 15th anniversary special Grand Prix de la ville d’Angoulême[5]
1996: Max & Moritz Prizes, Germany, Best German language comic import, for Saint-Exupéry – le dernier vol
2005: Inducted into the Will Eisner Award Hall of Fame

Izvor: Wikipedia