• 1. Natacha hôtesse de l’air (Nataša, stjuardesa), 1971, Dupuis
• 2. Natacha et le Maharadjah (Nataša i maharadža), 1972, Dupuis
• 3. La mémoire de métal (Mrvica panike), 1974, Dupuis
• 4. Une trône pour Natacha (Mentalno pamćenje), 1975, Dupuis
• 5. Double vol, 1976, Dupuis
• 6. Le treizième apôtre, 1978, Dupuis
• 7. L’hôtesse et Mona Lisa, 1979, Dupuis
• 8. Instantanés pour Caltech, 1981, Dupuis
• 9. Les machines incertaines, 1983, Dupuis
• 10. L’ile d’outre-monde, 1984, Dupuis
• 11. Le grand pari, 1985, Dupuis
• 12. Les culottes de fer, 1986, Dupuis
• 13. Les nomades du ciel, 1988, Dupuis
• 14. Cauchemirage, 1989, Marsu Productions
• 15. La ceinture de Cherchemidi, 1992, Marsu Productions
• 16. L’Ange blond, 1994, Marsu Productions
• 17. La veuve noire, 1997, Marsu Productions
• 18. Natacha et les dinosaures, 1998, Marsu Productions
• 19. La mer de rochers, 2004, Marsu Productions
• 20. Atoll 66, 2007, Marsu Productions

• Mambo à Buenos Aires, 1990, Notes en Bulles Productions
• Natacha & Co, 1987, Dupuis
• Nostalgia, 1990
• Sur les hauteurs du Hasard, 2002, Horizon BD
• A propos de Natacha, 2004

• 1. Le Dragon de Feu (Vatreni zmajevi), 1967
• 2. Les Soleils de Glace (Ledena sunca), 1967
• 3. Le Maitre de Terango (Gospodar Teranga), 1968
• 4. La Planète de l’Angoisse (Planet straha), 1968-1969
• 5. La Forêt d’Acier, 1969
• 6. Le Secret des 7 Lumières, 1970
• 7. Le Cratère aux Sortilèges, 1971
• 8. La Légion des Anges Maudits, 1971-1972
• 9. 24 Heures pour la Planète Terre, 1972-1973
• 10. Le 6ème Continent, 1974
• 11. La Vallée des Eaux Troubles, 1974
• 12. La Porte de Cristal, 1975-1976
• 13. L’Enclume de la Foudre, 1977
• 14. Le Rivage de la Fureur, 1981
• 15. Roubak, Ultime Espoir, 1984
• 16. Caragal, 1985
• 17. Les Spores de Nulle Part, 1970 (1990)
• 18. Rendez-Vous à 20 Heures en Enfer, 1994

Nakon toga je Paape postao crtač za World Press Syndicate, nastavljajući ilustrirati stripove, uglavnom za Spirou. World Press Syndicate je bio belgijski sindikat, i zasnivao se na američkom modelu sindikata kao što je King Features Syndicate, i njegovi glavni autori su bili pisac Charlier i crtač Victor Hubinon. Paape im je pomagao na serijalu Buck Danny i piratskoj biografiji Surcouf. Paapov stil je dugo vremena bila čista mješavina utjecaja Jijéa i Hubinona. Paape je 1958. kreirao strip Marc Dacier, serijal koji je pisao Charlier.

Paapova najpoznatija suradnja je počela 1966., kad je kreirao serijal Luc Orient, koji je sličio serijalu Flash Gordon sa Gregom. Ovaj serijal, koji je bio objavljen u Tintinu, je postao vrlo popularan i sadržavao je 18 avantura.

Paape je 1969. počeo podučavati crtanje za stripove u Institut Saint-Luc umjetničkoj školi u Briselu, gdje je ostao do 1976.

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

• 1. Le requin qui mourut deux fois (Morski pas umire dvaput), 1969, Dargaud
• 2. Commando Caïman (Odred Kajman), 1970, Dargaud
• 3. Les yeux sans visage (Oči bez lica), 1971, Dargaud
• 4. La cité pétrifiée (Okamenjeni grad), 1972, Dargaud
• 5. La nuit des chacals, 1973, Dargaud
• 6. Sarabande à Sacramento, 1974, Dargaud
• 7. Des caïmans dans la rizière, 1975, Dargaud
• 8. Orage aux Aléoutiennes, 1976, Dargaud
• 9. Quitte ou double pour Alak 6, 1977, Dargaud
• 10. Dossier Bruno Brazil, 1977, Dargaud
• 11. La fin…!??, 1995, Le Lombard

Franquinovi počeci

Franquin je rođen u Etterbeeku 1924. Iako je počeo crtati kao dijete, Franquin je pohađao prve lekcije crtanja na École Saint-Luc tek 1943. Ali, godinu dana poslije, škola je morala biti zatvorena zbog rata i Franquina je tad zaposlio CBA, studio animacije u Briselu. Tamo je sreo neke od budućih suradnika: Mauricea de Beverea (Morris, kreator Lucky Lukea), Pierrea Culliforda (Peyo, kreator Štrumpfova), i Eddyja Paapea. Njih trojica (osim Peyoa) su dobili posao u Dupuisu 1945., nakon raspada CBA-a. Peyo, koji je još uvijek bio premlad, je dobio posao sedam godina poslije. Franquin je počeo crtati naslovnice i crtiće za Le Moustique, tjedni magazin o radiju i kulturi. Također je radio za Plein Jeu, mjesečni izviđački magazin.

Tada je Morrisa i Franquina obučavao Joseph Gillain (Jijé). On je transformirao dio svoje kuće u radni prostor za dvojicu mladih crtača i Willa. Jijé je u to vrijeme crtao mnoge stripove koji su bili objavljivani u magazinu stripova Le Journal de Spirou, uključujući najpoznatiji serijal Spirou et Fantasio. Tim koji je sastavio na kraju rata se često nazivao La bande des quatre (grupa četvorice), i grafički stil koji su razvili je kasnije nazvan Marcinelle school. Marcinelle je mali grad južno od Brisela, gdje se tad nalazio izdavač Spiroua, Dupuis.

Jijé je predao Spirou et Fantasio strip Franquinu, za vrijeme kreiranja Spirou et la maison préfabriquée, i od Spirou broja 427, objavljenog 20. lipnja, 1946., mladi Franquin je bio kreativno odgovoran za serijal. U sljedećih 20 godina, Franquin je skoro u potpunosti promijenio strip, kreirajući dulje, složenije priče i veliki broj parodijskih likova.

Nalpoznatiji među tim likovima je Marsupilami, izmišljeno biće koje sliči majmunu. Inspiracija za Marsupilamijev vrlo dugačak i hvatajući rep je došla dok je zamišljao nešto što bi pomoglo tramvajskim vozačima koje su crtači iz Marcinella često susretali na putu za posao. Ta životinja je postala dio belgijske i francuske popularne kulture i postala je inspiracija za crtiće, robu, i od 1989., za strip serijal. Crtići su proširili njegovu popularnost i u engleskim govornim područjima.

Srednji period

Do 1951., Franquin je našao svoj stil. Njegov strip, koji je objavljivan svakog tjedna na naslovnoj stranici Spiroua, je postao hit. Sljedeći Jijéa u 1940-ima, Franquin je obučavao mlađu generaciju crtača u 1950-ima, među kojima su bili Jean Roba, Jidéhem i Greg, koji su radili s njim na Spirou et Fantasio.

Nakon ugovornog spora 1955. s njegovim izdavačem Dupuisom, Franquin je kratko radio za Tintin, konkurentski magazin. To je vodilo kreaciji serijala Modeste et Pompon, serijal za koji su doprinosili René Goscinny (Astérix) i Peyo. Franquin se poslije vratio u Spirou, ali je također imao ugovornu obvezu u Tintinu, što je značilo da je morao raditi za oba magazina u isto vrijeme i bilo je neobično u industriji stripova. Serijal su poslije preuzeli autori kao što su Dino Attanasio i Mittéï.

Glavni urednik Spiroua Yvan Delporte je 1957. dao Franquinu ideju za novi lik, Gaston Lagaffe (na francuskom gaffe = greška). U početku je zamišljen kao šala, da popuni prazan prostor u magazinu kao tjedni strip koji je opisivao zgode i nezgode i sulude ideje i izume lijenog mladića koji radi u Spirou uredu. Ali, strip je postao jedan od najpopularnijih Franquinovih kreacija. Lik Gaston Lagaffea je često opisivan kao prvi antiheroj (u smislu da glavni lik nema herojskih osobina, ali nije zlikovac) u povijesti stripa.

Ali, Franquin je uskoro obolio od depresije, što ga je natjeralo da prestane s crtanjem Spiroua neko vrijeme, između 1961. i 1963., usred ORN sur Bretzelburg. Tijekom ovog vremena, on je nastavio s crtanjem Gastona usprkos lošem zdravlju, najvjerojatnije zato što je serijal bio veselog karaktera. (U jednoj priči, Bravo Les Brothers, Gastonove nepodopštine uzrokuju još jedan živčani slom njegovog šefa Fantasia. Očajan, on uzima antidepresive koje je „Franquin ostavio“).

U 1967., Franquin je predao Spirou et Fantasio mladom crtaču, Jean-Claude Fournieru, i počeo je raditi na svojim kreacijama.

Bio je dio tima koji je razvio koncept Isabelle, u kojoj se radilo o djevojčici u svijetu vještica i čudovišta. Dobila je ime po Franquinovoj kćeri.

Gaston je lagano evoluirao od čistog fizičkog humora do tema koje su bile važne Franquinu, kao što su pacifizam i zaštita okoliša. Franquin je radio na stripu do svoje smrti.

Franquinov kasniji period

U 1960-ima, Franquinov je stil evoluirao i postao slobodniji i zapleteniji. Ova grafička evolucija se nastavila tijekom cijelog sljedećeg desetljeća. Uskoro je Franquin postao najbolji u toj grani umjetnosti, na razini Hergéa (koji je rekao da smatra da je Franquin umjetnik a on crtač), i njegov utjecaj se može vidjeti u radu svakog crtača kojeg je zaposlio Spirou, sve do kraja 1990-ih. Magazini obožavatelja stripova iz 1970. su objavljivali Franquinove Monsters crteže na kojima su nacrtana čudovišta koja su svjedočila njegovom talentu.

Posljednja i najveća promjena u Franquinovom crtanju se desila 1977., kad je doživio još jedan živčani udar i počeo sa crtanjem stripa Idées Noires (crne misli), prvi za Spirou dodatak Le Trombone Illustré (sa drugim crtačima kao što je René Follet) i poslije za Fluide Glacial. U Idées Noires, Franquin je iskazao mračniju i pesimističniju stranu svoje prirode. U jednom stripu se vide dvije muhe koje lutaju kroz čudan krajolik i raspravljaju o pogreškama njihovih predaka. Na zadnjem crtežu se vidi da je krajolik u stvari grad napravljen od ljudskih lubanja, i jedna muha kaže: Ne budi tako strog prema njima. Ostavili su nam tako lijepe gradove. Idées Noires je bio u potpunosti crno-bijeli, i puno više orijentiran na odrasle nego Franquinov ostali rad. Bio je usredotočen na teme kao što su smrt, rat, zagađenje i smrtna kazna, sa sarkastičnim smislom za humor.

Kao dokaz njegove popularnosti među publikom i kritičarima, dobio je prvu nagradu Grand Prix de la ville d’Angoulême 1974. Mnoge njegove knjige su objavljene i mnoge od njih se smatraju klasičnima u žanru. Prevedene su na mnoge jezike. Nekoliko knjiga je napisano o Franquinu, kao što je Numa Sadoulina Et Franquin créa la gaffe, opširan intervju s umjetnikom o cijeloj njegovoj karijeri.

Franquinova smrt 1997. u Saint-Laurent-du-Var nije baš primamila svjetsku počast kao Hergéova. Ali, u 2004. je organizirana prva izložba njegovog rada koja se zvala Le Monde de Franquin, u Parizu u Cité des Sciences et de l’Industrie. Izložba je nastavljena 2006. u njegovom rodnom gradu, Briselu i bila je na dva jezika (francuskom i nizozemskom). U 2005., Wallon anketa ga je izabrala kao 16. najvećeg Belgijanca u povijesti.

Bibliografija

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

Bilo mu je 29 godina i bio je veteran raznovrsnih zahtjevnih zvanja – od knjižničara preko drvosječe do vozača taksija – kad li mu je preporuka mnogo marljivijeg prijatelja pružila priliku profesionalnog rada, najprije na scenarijima za britanske, a poslije i za američke strip nakladnike.

U ljetima koja su uslijedila, Delano je mediju stripa doprinio raznovrsnim i žanrovski šarenim pisanjem vlastitih stripova – World Without End, Tainted, Ghostdancing, Hell Eternal, Cruel and Unusual, Territory, 2020 Visions, Odmetnuti – kao i stripova u vlasništvu nakladnika: Captain Britain, Dr Who, Night Raven, Hellblazer, Animal Man, The Batman, Shadowman. 1999. je od Delana naručeno neka prilagodi jedan od svojih stripova – Hell Eternal – u scenarij za igrani film.

To mu je iskustvo bilo dovoljno primamljivo i frustrirajuće kako bi u njemu potaklo želju da više nauči o zanatu pisanja filmova pa se on i do danas, uz povremeni rad na stripovima, udvara kinematografiji, radeći kako na izvornim scenarijima tako i na adaptacijama, od kojih bi jedna ili više možda jednoga dana i mogla završiti na velikome ekranu.

Delano trenutačno surađuje s nezavisnim producentom pokušavajući proizvesti 2020 Visions za televiziju i čeka objavljivanje dvaju stripovskih mini-serija – Narcopolis i Rawbone – napisanih za Avatar Press, dok istovremeno piše dječju pustolovnu seriju za španjolskog nakladnika te povremeno radi na romanu.

Jamie Delano živi u napola ruralnom Northamptonshireu u Ujedinjenom kraljevstvu, sa svojom družicom Sue. Zajedno imaju troje odrasle djece i troje unučadi.

Rad u okrilju kuće Ed. Vaillant omogućio mu je i suradnju sa Rogerom Lecureuxom, jednim od najtraženijih scenarista u to vrijeme. Nastaje album Los robinsones de la tierra, Robinzoni zemlje, objavljen osamdesetih u Kondoru. Povratkom u Španjolsku, par godina kasnije, scenarist Victor Mora i Font stvaraju dva nova stripa; Sylvestre i Tequila Bang.

Istovremeno surađuje i na izradi albuma Jules Vernes En Bande Dessinee. Pojava velikog broja novih revija ponukala je Fonta da se okuša kao kompletan autor. Za reviju 1984 nastaje serijal Cuentos De Un Futuro Imperfecto, Priče o nesavršenoj budućnosti, sastavljen od više nepovezanih priča koje nam donose ne baš blistavu sliku budućnosti.

Grafički odrađene savršeno, pri kazuju nam apokaliptične motive i priče prepune šokantnih moralnih stavova. Nemoguće je pročitati ovaj strip, a ne zapitati se čeka li nas nešto ovako u budućnosti. Danas, više od dvadeset godina nakon nastanka ovih priča, mislim da je Font bio veći vizionar nego što je i sam želio. Za ovaj rad dobiva nagradu C.A.H., a nagrađuje ga i revija 1984. Istovremeno u magazinu Creepy objavljuje Historias negras.

Zaljubljenost u znanstvenu fantastiku u potpunosti dolazi do izražaja 1982. početkom serijala El prisionero de las estrellas (Zarobljenik zvijezda). Fantastika u punom smislu riječi. I po temi i po izvedbi. I dalje nam Font nudi standardnu, mračnu verziju budućnosti. Međutim, ovdje je priča značajno kompleksnija, a Zarobljenik zvijezda proglašen je u godini objavljivanja najboljim španjolskim stripom.

Paralelno započinje i suradnju na pokretanju projekta Rambla, revije za koju kreira još jedan uspješan serijal, Clarke & Kubrick.

Prvi album, Agents tres spatiaux, bio je niz priča koje su nas upoznale s dva, poprilično otkačena, lika. Svemirske lutalice, sudeći po imenima nije teško zaključiti na koga se aludira, vode nas kroz prostranstva svemira uz obilje dinamike i humora.

Još uvijek pomalo karikirani crtež samo doprinosi neospornom šarmu i duhovitosti ovih naivnih veseljaka. Drugi, Les tricheurs, i treći, Le maitre de l’univers, album ovog serijala ni za trenutak ne odstupaju od zacrtane putanje.

I da ne zaboravim, sve se češće pojavljuju i ljepotice bujnih grudi u pripijenim, ako ih uopće i imaju, majicama, što je istinski Fontov trade mark, a upravo u to vrijeme izlazi i erotizirani album Carmen Bond (1985.).

U drugoj polovici osamdesetih pad interesa za stripovima SF tematike utjecao je i na promjenu Fontovih interesa. Pod utjecajem avanturističkih knjiga i priča 1985. kreira novi strip, Jann Polvnesia koji naknadno, uz male modifikacije, postaje Jon Rohner. Isti lik, isto okruženje iz priča R.L Stevensona i J. Londona, ali uz ozbiljniji koncept.

Nakon niza nabrojenih autorskih projekata ponovo obnavlja i suradnju sa Patrickom Cothiasom po čijem scenariju radi dva albuma serijala Alise Et Les Argonautes (La nuit du president i La souris verte), a krajem osamdesetih kreće u realizaciju novog serijala, Taxi.

Sredinom devedesetih Font započinje seriju kratkih priča Privado o privatnom detektivu, a u suradnji s De Blasom nastaje policijska serija Negras Tormenlas čime zatvara krug vraćajući se na početak karijere kada je crtao uglavnom detektivske priče.

Međutim, izgleda da ono što važi za nogometaše i igranje u Italiji, važi i za crtače. Možeš biti slavan, ali poziv g. Bonellija se ne odbija… Ili ipak? Gospodin Bonelli priča kako ga je Font u stvari odbio bez obzira na pripremljeni govor kojim ga je trebao ponukati na suradnju. Razlog je bio vrlo jednostavan: prezauzetost drugim projektima.

Međutim, nakon par godina Font je inicirao ovu suradnju sam se ponudivši talijanskom izdavaču. Izbor je pao na vestern. Tex, jedan od najpopularnijih likova stripa, predstavljao je izazov čak i umjetniku čiji su korijeni baš u vesternu.

I na kraju, spomenimo i rad na povijesnom stripu Bri D’alban te avanturističkom albumu Les Memoires d’un gentilhomme Corsaire.

Napisao je sve epizode Kena Parkera, tek dio njih uz pomoć Alfreda Castelija, Tiziana Sclavija, Maurizia Mantera i Valeria Rontinija. Ken Parker je izvorno trebao biti jedan od svezaka u ediciji Rodeo, ali je Sergio Bonelli, oduševljen pričom, odlučio pokrenuti seriju koja je potrajala 59 svezaka, od lipnja 1977. do svibnja 1984. Nakon toga su se Kenove pustolovine nastavile kroz razne edicije (neko vrijeme su Berardi i Milazzo imali i vlastitu izdavačku kuću, Ken Parker Editore), da bi, najposlije, 1998. izašla posljednja epizoda. Ken Parker je za vrijeme nastanka bio izrazito inovativan i revolucionaran westren serijal koji je i danas zadržao svježinu i aktualnost te koji je doživio golem uspjeh kod stripovske kritike, ali i publike.

Uz rad na Kenu Parkeru, te gotovo uvijek surađujući s Milazzom, Berardi potpisuje i nekoliko značajnih strip albuma od koji se izdvajaju Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977., s Renzom Calegarijem), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Sherlock Holmes (1986., s Giorgiom Trevisanom), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).

Za izdavačku kuću Bonelli, Berardi je uz Kena Parkera napisao i nekoliko epizoda drugih junaka (Tex Willer Maxi broj 1: Oklahoma, Nick Raider broj 18: Mozaik zločina i Kit Teller brojeve 167-169: Crna udovica), da bi u listopadu 1998., nekoliko mjeseci nakon Parkerova gašenja, krenuo s novim projektom, krimić serijom kojoj je protagonistica lijepa kriminologinja Julija Kendall. Juliju još uvijek, nakon 79.tak brojeva, s uspjehom piše, mada je kritika nije oduševljeno dočekala.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih izdvajamo Premio Oesterheld, Premio Internacional Barcelona de Comics, Haxtur i Yellov Kid.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 3., Prava gospoda)

1974., zajedno s Berardijem, stvara Kena Parkera, strip koji će ga proslaviti, koji će ga potpuno afirmirati kao autora i kojeg će neprekidno crtati iduće dvadeset i tri godine, sve do 1997.
Uz Kena Parkera, Milazzo je, surađujući s Berardijem, potpisao niz albuma i kratkih priča od kojih su najznačajniji Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977.), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).

Za izdanja Sergija Bonellija Ivo je Milazzo, uz Kena Parkera, crtao (po scenarijima Claudia Nizzia) dvije epizode Nicka Raidera (broj 5, Ubojstvo u Central Parku i broj 22 Jimmy i Juanita), Tex Willer Speciale broj 13 (Krvavi Colorado), te desetak epizoda serije Magico Vento po scenarijima Gianfraca Manfredija. Na toj je seriji i dalje aktivan.

Svojim karakterističnim, lepršavim stilom i prelijepim akvarelom naslikanim ilustracijama te naslovnicama, Ivo je Milazzo stekao gomilu poklonika među kolegama i publiko. Kroz konstantno napredovanje, potragu za vlastitim stilo i istraživanje svježih modela naracije, uspio je postići savršen spoj osobnog umjetničkog izraza, siromašnog detaljima ali bogatog značenjima, uvijek i isključivo u službi pripovijedanja.

Dobitnik je više talijanskih nagrada za crtež

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 4., Ubojstvo u Washingtonu)

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 10., Bijele zemlje)