Borivoj Dovniković – Bordo

Iz strip albuma Izgubljeni svijet.

Profesionalno se bavi ilustracijom i surađuje sa izdavačima u Hrvatskoj ali i u svijetu a specijalizirao se za fantasy, srednji vijek i mitologiju. Najpoznatiji projekti su: pop-up knjiga o zmajevima Dragon world Electric Paper (Engleska) 2008, knjiga o vitezovima How to be a knight 2006, knjiga o istraživačima How to be an explorer 2007, knjiga o vikinzima How to be a viking – sve tri izdaje Templar Publishing London (Engleska), slikovnica Vile hrvatskih pisaca Diane Zalar Golden marketing 2003, Naslovnice i ilustracije za prvi hrvatski fantasy časopis Grifon (Red Srebrnog Zmaja). Od ostalih izdavača ćemo spomenuti Hodder & Stoughton, Scholastic i Badger iz Engleske, Penguin books (Australija), Algoritam, HNK (slikovnica Orašar), National Geographic junior, Naša djeca (Radost 2004.-07),… .

U zadnje vrijeme se bavi i ilustracijama za igre kao što su kartice za Dungeons and Dragons (Wizards of the Coast), World of Warcraft trading card games (Upperdeck Entertainment, SAD), kartice za Game of thrones (Fantasy Flight Games, SAD), te kartice za Alderac Entertainment Group. Najnoviji project s tog područja je ilustriranje kartaške povijesne igre Uskoci za Amalgam. Bavio se i radom na crtanom filmu – Složeni predosjećaj Dušana Gačića, Zagreb film 2003., Divlje oko grada Dušana Gačića 2004. i Kristofor Colon Dušana Gačića 2008. Za slikovnicu Vile hrvatskih pisaca dobio je godine 2003. nagradu SFERA za ilustraciju.

Sa Esadom Ribićem je surađivao na stripu Namor za Marvel (2008.-09.), a sada surađuje na stripu Hulk, također za Marvel.

Aktivni je član srednjovjekovne viteške udruge Red Srebrnog Zmaja u kojoj je od 2005. – 2010 obnašao funkciju dopredsjednika udruge. Također je bio od 2004. – 2009. voditelj radionice za izradu verižnjača (srednjovjekovnih žičanih pancirnih košulja). Član je ULUPUHa od 2004. god. (predsjednik umjetničkog savjeta sekcije za karikaturu, ilustraciju, strip, crtani film i primijenjeno slikarstvo 2004. – 2008 i skupštinski delegat).

Web stranica: www.mceran-art.com.

Svoj prvi strip Ivy Hemmanhaw, nacrtao je 1929. godine za Barnet Brown Company. Slijedeće godine nacrta je Odd Occupations and Strange Accidents za Ledd Features Syndicate. 1934. godine preselio se u New York te zaposlio u King Features Syndicate gdje je crtao Pieces of Eight, strip o piratima po scenariju Charles Driscolla. Dvoje godine kasnije preuzeo je crtanje Tarzana koji ga je i proslavio. Radio je nedjeljnu stranicu Tarzana u razdoblju od 1937. – 1945. i od 1947. – 1950. godine. U vremenu od 1945. – 1947. godine radio je u Robert Hall Syndicate gdje je stvorio strip Drago, avanture mladog argentinskog plemića koji se bori protiv poslijeratnih nacista u Južnoj Americi. Kada je počeo drugi puta raditi na Tarzanu nacrtao je i Miracle Jones za United Features. To je njegov prvi i jedini humorni strip. 1950. godine napustio je crtanje stripova i posvetio se podučavanju studenata u Scholl of Visual Arts u New Yorku. Dvadesetak godina kasnije, točnije 1972. godine vratio se crtanju stripa i to Tarzana. Prilagodio je Burroughsov prvi roman o Tarzanu a to je Tarzan među majmunima (Tarzan of the Apes). U slijedeće četiri godine nacrtao je zbirku od 4 nova Tarzana nazvanu Jungle Tales of Tarzan. Poslije toga se vratio još jednom na strip scenu sa serijom Morphos Shapechanger u izdanju Dark Horse.

Hogarthovi crteži, slikarije i litografije bili su izloženi u Louvre u Parizu. Dobio je nagradu NCS Silver Plaque Reuben za najbolju ilustraciju i reklamni materijal 1974, 1975. i 1976. godine. U Montrealu, 1975. godine proglašen je umjetnikom godine u Paviljonu humora. U Italiji 1986. godine primio je nagradu za životno djelo Caran D’Ache Award in Lucca, a 1988. godine dobio je odlikovanje Lauriers D’Or koje mu je uručilo Cesar Society iz Pariza. Na Sedmom međunarodnom salonu humora u Barceloni dobio je Premio Especial nagradu 1989. godine, a slijedeće godine na Njemačkom strip salonu u Kölnu brončani trofej velemajstora strip umjetnosti. Umro je 28. siječnja 1996. godine u Parizu od srčanog udara.

Na izložbi u Vinkvocima završava Vrijeme kronika. U Parizu na izložbi Hrvatsko pismo kroz povijest gdje je izlagao radove, bio je primjećen od izdavačke kuće Les Humanoides koja mu nudi suradnju. 1987. godine izlazi mu prvi album Anno Domini 1259 (Les Chronicle Du Chavalier Tarwe). Na serijalu Roxalane surađivao je sa Patrickom Gallianom. Za Les Humanoides nacrtao je četiri albuma: Roxalane (1987.), Les Quatres Chevaliers De Pierre (1988.), Alizarine La Rouge (1989.), Les Portes D’Onyx (1990.).

Ponuđena mu je i suradnja s Moebiusom (Jean Giraud). Pavlović nije želio prihvatiti suradnju jer je jedan uvijet bio da primijeni stil crtanja. 1992. godine seli se u Oslo gdje surađuje sa izdavačkom kućom Semic. Počeo je raditi na seriji stripova za mlade te je u magazinu Starlet radio naslovnice za stripove Modesty Blaise, Fantom, Agent X-9 i James Bond. Crtao je jednu epizodu stripa Fantom te pustolovinu Pellea i Proffena, junaka norveške književnosti za mlade a adaptaciju za scenarij potpisuje Eric Ildahl.

2002. obnavio je suradnju s Les Humanoides Associes te s mladim francuskim scenaristom Cristianom Perrisinom kreira serijal El Nino kojeg u Hrvatskoj izdaje Fibra. Sa serijalom El Nino postigao je uspjeh te se pobjednički vratio na francusko tržište, ali i svjetsku strip scenu.

Prvi ciklus sadrži pet albuma: La passagère du Capricorne (Jarčeva putnica) (2002.), Rio Guayas (Rio Guayas) (2003.), L’Archipel des Badjos (Arhipelag morskih nomada) (2004.), Les oubliées de Kra (Izgubljene s Kraa) (2005.) i Le Paria de Célèbes (Parija sa Sulawesija) (2006.). 2008. godine objavljen je i šesti nastavak Le Vent des 120 jours i prvi je od dvije povezane epizode drugog ciklusa.

Živi i radi u Splitu. Završava drugu epizodu Les Monroe te priprema nove radove za skandinavsko tržište.

1985. godine ilustrirao je kratke priče Kids, a 1993. godine radi na stripu Augustin – La Croise des Chemins koji je objavljen za izdavačku kuću Casterman. 1996. godine kada je radio na osmom albumu Alef-Thau umire u Parizu.

Bibliografija:

• 1983: Alef-Thau, t.1 : L’Enfant tronc (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1984: Alef-Thau, t.2 : Le Prince manchot (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1984: Le Chêne du rêveur, scénario Jean-François Benoist (Éd. Bayard Presse)
• 1985: Kids, scénario José-Louis Bocquet (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1986: Alef-Thau, t.3 : Le Roi borgne (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1986: Vestiges (Éd. Aedena)
• 1987: Anton Six, scénario José-Louis Bocquet (Éd. Albin Michel)
• 1988: Kriegspiel, scénario José-Louis Bocquet (Éd. Alpen Publishers)
• 1988: Alef-Thau, t.4 : Le Seigneur des illusions (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1989: Alef-Thau, t.5 : L’Empereur boiteux (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1991: Alef-Thau, t.6 : L’Homme sans réalité (Éd. Les Humanoïdes Associés)
• 1991: Le Combat d’Odiri, roman illustré, scénario de Georges-Olivier Châteaureynaud (Éd. Bayard poche)
• 1991: Les Fugitifs, roman illustré, scénario de Jean Guilloré (Éd. Bayard poche)
• 1993: Augustin – La Croisée des chemins (Éd. Casterman)
• 1994: Alef-Thau, t.7 : La Porte de la vérité (Éd. Les Humanoïdes Associés)

Enrique Badía Romero

Biografija

Romerova karijera je započela kad je imao 15 godina, kad ga je kao vježbenika zaposlio Emilio Freixas. Nakon što je pridonio objavljivanju Susy 1949., radio je na nekoliko serijala pod imenom Badia. Pokrenuo je magazin Alex 1953., a dvije godine poslije osnovao je izdavačku tvrtku Ruiz Romero, za koju je kreirao serijale Chromos, Hombres de Lucha i Historia de la Guerra. Narednih godina, Romero je radio za Fleetway.

Modesty Blaise

Romero je započeo suradnju sa piscem Peterom O’Donnellom na stripu Modesty Blaise 1970., kad je bio pozvan da dovrši priču The War-Lords of Phoenix zbog iznenadne smrti Jima Holdawayja. U početku, Romero je namjerno imitirao Holdawayjev stil kako bi se promjena što teže primijetila, ali je uskoro uspostavio svoj stil u stripu Modesty Blaise, počevši je crtati kao više egzotičnu i pohotljivu nego što je to činio Holdaway. Romero je crtao Modesty Blaise do 1978., a u isto vrijeme je radio na epizodama André Chéretovog Rahana za strip magazin Pif gadget, počevši 1976. U 1978., Romero je započeo suradnju sa Donneom Avenellom na kreiranju znanstveno-fantastičnog serijala AXA za engleski tabloid The Sun.

Romero se vratio stripu Modesty Blaise 1986., i ostao raditi na njemu do O’Donnellova umirovljenja 2001. U 2002., Romero je angažiran da nacrta grafičku novelu kratke priče iz Modesty Blaise pod imenom The Dark Angels. Rad je prvo objavljen samo u Skandinaviji, ali je poslije izašao u specijalnom broju Comics Revue u SAD-u. Romerov rad iz 1970-ih se iznova izdaje u serijalu britanske izdavačke tvrtke Titan Books od 2005., dok je Comics Revue ponovno izdao sav njegov rad na stripu poslije 1986.

U zadnje vrijeme, Romero je radio na stripu Durham Red i ostalim projektima za magazine 2000 AD i Judge Dredd Megazine pod imenom Enric Romero.

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

• 1. Natacha hôtesse de l’air (Nataša, stjuardesa), 1971, Dupuis
• 2. Natacha et le Maharadjah (Nataša i maharadža), 1972, Dupuis
• 3. La mémoire de métal (Mrvica panike), 1974, Dupuis
• 4. Une trône pour Natacha (Mentalno pamćenje), 1975, Dupuis
• 5. Double vol, 1976, Dupuis
• 6. Le treizième apôtre, 1978, Dupuis
• 7. L’hôtesse et Mona Lisa, 1979, Dupuis
• 8. Instantanés pour Caltech, 1981, Dupuis
• 9. Les machines incertaines, 1983, Dupuis
• 10. L’ile d’outre-monde, 1984, Dupuis
• 11. Le grand pari, 1985, Dupuis
• 12. Les culottes de fer, 1986, Dupuis
• 13. Les nomades du ciel, 1988, Dupuis
• 14. Cauchemirage, 1989, Marsu Productions
• 15. La ceinture de Cherchemidi, 1992, Marsu Productions
• 16. L’Ange blond, 1994, Marsu Productions
• 17. La veuve noire, 1997, Marsu Productions
• 18. Natacha et les dinosaures, 1998, Marsu Productions
• 19. La mer de rochers, 2004, Marsu Productions
• 20. Atoll 66, 2007, Marsu Productions

• Mambo à Buenos Aires, 1990, Notes en Bulles Productions
• Natacha & Co, 1987, Dupuis
• Nostalgia, 1990
• Sur les hauteurs du Hasard, 2002, Horizon BD
• A propos de Natacha, 2004

• 1. Le Dragon de Feu (Vatreni zmajevi), 1967
• 2. Les Soleils de Glace (Ledena sunca), 1967
• 3. Le Maitre de Terango (Gospodar Teranga), 1968
• 4. La Planète de l’Angoisse (Planet straha), 1968-1969
• 5. La Forêt d’Acier, 1969
• 6. Le Secret des 7 Lumières, 1970
• 7. Le Cratère aux Sortilèges, 1971
• 8. La Légion des Anges Maudits, 1971-1972
• 9. 24 Heures pour la Planète Terre, 1972-1973
• 10. Le 6ème Continent, 1974
• 11. La Vallée des Eaux Troubles, 1974
• 12. La Porte de Cristal, 1975-1976
• 13. L’Enclume de la Foudre, 1977
• 14. Le Rivage de la Fureur, 1981
• 15. Roubak, Ultime Espoir, 1984
• 16. Caragal, 1985
• 17. Les Spores de Nulle Part, 1970 (1990)
• 18. Rendez-Vous à 20 Heures en Enfer, 1994

Nakon toga je Paape postao crtač za World Press Syndicate, nastavljajući ilustrirati stripove, uglavnom za Spirou. World Press Syndicate je bio belgijski sindikat, i zasnivao se na američkom modelu sindikata kao što je King Features Syndicate, i njegovi glavni autori su bili pisac Charlier i crtač Victor Hubinon. Paape im je pomagao na serijalu Buck Danny i piratskoj biografiji Surcouf. Paapov stil je dugo vremena bila čista mješavina utjecaja Jijéa i Hubinona. Paape je 1958. kreirao strip Marc Dacier, serijal koji je pisao Charlier.

Paapova najpoznatija suradnja je počela 1966., kad je kreirao serijal Luc Orient, koji je sličio serijalu Flash Gordon sa Gregom. Ovaj serijal, koji je bio objavljen u Tintinu, je postao vrlo popularan i sadržavao je 18 avantura.

Paape je 1969. počeo podučavati crtanje za stripove u Institut Saint-Luc umjetničkoj školi u Briselu, gdje je ostao do 1976.

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

• 1. Le requin qui mourut deux fois (Morski pas umire dvaput), 1969, Dargaud
• 2. Commando Caïman (Odred Kajman), 1970, Dargaud
• 3. Les yeux sans visage (Oči bez lica), 1971, Dargaud
• 4. La cité pétrifiée (Okamenjeni grad), 1972, Dargaud
• 5. La nuit des chacals, 1973, Dargaud
• 6. Sarabande à Sacramento, 1974, Dargaud
• 7. Des caïmans dans la rizière, 1975, Dargaud
• 8. Orage aux Aléoutiennes, 1976, Dargaud
• 9. Quitte ou double pour Alak 6, 1977, Dargaud
• 10. Dossier Bruno Brazil, 1977, Dargaud
• 11. La fin…!??, 1995, Le Lombard

Franquinovi počeci

Franquin je rođen u Etterbeeku 1924. Iako je počeo crtati kao dijete, Franquin je pohađao prve lekcije crtanja na École Saint-Luc tek 1943. Ali, godinu dana poslije, škola je morala biti zatvorena zbog rata i Franquina je tad zaposlio CBA, studio animacije u Briselu. Tamo je sreo neke od budućih suradnika: Mauricea de Beverea (Morris, kreator Lucky Lukea), Pierrea Culliforda (Peyo, kreator Štrumpfova), i Eddyja Paapea. Njih trojica (osim Peyoa) su dobili posao u Dupuisu 1945., nakon raspada CBA-a. Peyo, koji je još uvijek bio premlad, je dobio posao sedam godina poslije. Franquin je počeo crtati naslovnice i crtiće za Le Moustique, tjedni magazin o radiju i kulturi. Također je radio za Plein Jeu, mjesečni izviđački magazin.

Tada je Morrisa i Franquina obučavao Joseph Gillain (Jijé). On je transformirao dio svoje kuće u radni prostor za dvojicu mladih crtača i Willa. Jijé je u to vrijeme crtao mnoge stripove koji su bili objavljivani u magazinu stripova Le Journal de Spirou, uključujući najpoznatiji serijal Spirou et Fantasio. Tim koji je sastavio na kraju rata se često nazivao La bande des quatre (grupa četvorice), i grafički stil koji su razvili je kasnije nazvan Marcinelle school. Marcinelle je mali grad južno od Brisela, gdje se tad nalazio izdavač Spiroua, Dupuis.

Jijé je predao Spirou et Fantasio strip Franquinu, za vrijeme kreiranja Spirou et la maison préfabriquée, i od Spirou broja 427, objavljenog 20. lipnja, 1946., mladi Franquin je bio kreativno odgovoran za serijal. U sljedećih 20 godina, Franquin je skoro u potpunosti promijenio strip, kreirajući dulje, složenije priče i veliki broj parodijskih likova.

Nalpoznatiji među tim likovima je Marsupilami, izmišljeno biće koje sliči majmunu. Inspiracija za Marsupilamijev vrlo dugačak i hvatajući rep je došla dok je zamišljao nešto što bi pomoglo tramvajskim vozačima koje su crtači iz Marcinella često susretali na putu za posao. Ta životinja je postala dio belgijske i francuske popularne kulture i postala je inspiracija za crtiće, robu, i od 1989., za strip serijal. Crtići su proširili njegovu popularnost i u engleskim govornim područjima.

Srednji period

Do 1951., Franquin je našao svoj stil. Njegov strip, koji je objavljivan svakog tjedna na naslovnoj stranici Spiroua, je postao hit. Sljedeći Jijéa u 1940-ima, Franquin je obučavao mlađu generaciju crtača u 1950-ima, među kojima su bili Jean Roba, Jidéhem i Greg, koji su radili s njim na Spirou et Fantasio.

Nakon ugovornog spora 1955. s njegovim izdavačem Dupuisom, Franquin je kratko radio za Tintin, konkurentski magazin. To je vodilo kreaciji serijala Modeste et Pompon, serijal za koji su doprinosili René Goscinny (Astérix) i Peyo. Franquin se poslije vratio u Spirou, ali je također imao ugovornu obvezu u Tintinu, što je značilo da je morao raditi za oba magazina u isto vrijeme i bilo je neobično u industriji stripova. Serijal su poslije preuzeli autori kao što su Dino Attanasio i Mittéï.

Glavni urednik Spiroua Yvan Delporte je 1957. dao Franquinu ideju za novi lik, Gaston Lagaffe (na francuskom gaffe = greška). U početku je zamišljen kao šala, da popuni prazan prostor u magazinu kao tjedni strip koji je opisivao zgode i nezgode i sulude ideje i izume lijenog mladića koji radi u Spirou uredu. Ali, strip je postao jedan od najpopularnijih Franquinovih kreacija. Lik Gaston Lagaffea je često opisivan kao prvi antiheroj (u smislu da glavni lik nema herojskih osobina, ali nije zlikovac) u povijesti stripa.

Ali, Franquin je uskoro obolio od depresije, što ga je natjeralo da prestane s crtanjem Spiroua neko vrijeme, između 1961. i 1963., usred ORN sur Bretzelburg. Tijekom ovog vremena, on je nastavio s crtanjem Gastona usprkos lošem zdravlju, najvjerojatnije zato što je serijal bio veselog karaktera. (U jednoj priči, Bravo Les Brothers, Gastonove nepodopštine uzrokuju još jedan živčani slom njegovog šefa Fantasia. Očajan, on uzima antidepresive koje je „Franquin ostavio“).

U 1967., Franquin je predao Spirou et Fantasio mladom crtaču, Jean-Claude Fournieru, i počeo je raditi na svojim kreacijama.

Bio je dio tima koji je razvio koncept Isabelle, u kojoj se radilo o djevojčici u svijetu vještica i čudovišta. Dobila je ime po Franquinovoj kćeri.

Gaston je lagano evoluirao od čistog fizičkog humora do tema koje su bile važne Franquinu, kao što su pacifizam i zaštita okoliša. Franquin je radio na stripu do svoje smrti.

Franquinov kasniji period

U 1960-ima, Franquinov je stil evoluirao i postao slobodniji i zapleteniji. Ova grafička evolucija se nastavila tijekom cijelog sljedećeg desetljeća. Uskoro je Franquin postao najbolji u toj grani umjetnosti, na razini Hergéa (koji je rekao da smatra da je Franquin umjetnik a on crtač), i njegov utjecaj se može vidjeti u radu svakog crtača kojeg je zaposlio Spirou, sve do kraja 1990-ih. Magazini obožavatelja stripova iz 1970. su objavljivali Franquinove Monsters crteže na kojima su nacrtana čudovišta koja su svjedočila njegovom talentu.

Posljednja i najveća promjena u Franquinovom crtanju se desila 1977., kad je doživio još jedan živčani udar i počeo sa crtanjem stripa Idées Noires (crne misli), prvi za Spirou dodatak Le Trombone Illustré (sa drugim crtačima kao što je René Follet) i poslije za Fluide Glacial. U Idées Noires, Franquin je iskazao mračniju i pesimističniju stranu svoje prirode. U jednom stripu se vide dvije muhe koje lutaju kroz čudan krajolik i raspravljaju o pogreškama njihovih predaka. Na zadnjem crtežu se vidi da je krajolik u stvari grad napravljen od ljudskih lubanja, i jedna muha kaže: Ne budi tako strog prema njima. Ostavili su nam tako lijepe gradove. Idées Noires je bio u potpunosti crno-bijeli, i puno više orijentiran na odrasle nego Franquinov ostali rad. Bio je usredotočen na teme kao što su smrt, rat, zagađenje i smrtna kazna, sa sarkastičnim smislom za humor.

Kao dokaz njegove popularnosti među publikom i kritičarima, dobio je prvu nagradu Grand Prix de la ville d’Angoulême 1974. Mnoge njegove knjige su objavljene i mnoge od njih se smatraju klasičnima u žanru. Prevedene su na mnoge jezike. Nekoliko knjiga je napisano o Franquinu, kao što je Numa Sadoulina Et Franquin créa la gaffe, opširan intervju s umjetnikom o cijeloj njegovoj karijeri.

Franquinova smrt 1997. u Saint-Laurent-du-Var nije baš primamila svjetsku počast kao Hergéova. Ali, u 2004. je organizirana prva izložba njegovog rada koja se zvala Le Monde de Franquin, u Parizu u Cité des Sciences et de l’Industrie. Izložba je nastavljena 2006. u njegovom rodnom gradu, Briselu i bila je na dva jezika (francuskom i nizozemskom). U 2005., Wallon anketa ga je izabrala kao 16. najvećeg Belgijanca u povijesti.

Bibliografija

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

Bilo mu je 29 godina i bio je veteran raznovrsnih zahtjevnih zvanja – od knjižničara preko drvosječe do vozača taksija – kad li mu je preporuka mnogo marljivijeg prijatelja pružila priliku profesionalnog rada, najprije na scenarijima za britanske, a poslije i za američke strip nakladnike.

U ljetima koja su uslijedila, Delano je mediju stripa doprinio raznovrsnim i žanrovski šarenim pisanjem vlastitih stripova – World Without End, Tainted, Ghostdancing, Hell Eternal, Cruel and Unusual, Territory, 2020 Visions, Odmetnuti – kao i stripova u vlasništvu nakladnika: Captain Britain, Dr Who, Night Raven, Hellblazer, Animal Man, The Batman, Shadowman. 1999. je od Delana naručeno neka prilagodi jedan od svojih stripova – Hell Eternal – u scenarij za igrani film.

To mu je iskustvo bilo dovoljno primamljivo i frustrirajuće kako bi u njemu potaklo želju da više nauči o zanatu pisanja filmova pa se on i do danas, uz povremeni rad na stripovima, udvara kinematografiji, radeći kako na izvornim scenarijima tako i na adaptacijama, od kojih bi jedna ili više možda jednoga dana i mogla završiti na velikome ekranu.

Delano trenutačno surađuje s nezavisnim producentom pokušavajući proizvesti 2020 Visions za televiziju i čeka objavljivanje dvaju stripovskih mini-serija – Narcopolis i Rawbone – napisanih za Avatar Press, dok istovremeno piše dječju pustolovnu seriju za španjolskog nakladnika te povremeno radi na romanu.

Jamie Delano živi u napola ruralnom Northamptonshireu u Ujedinjenom kraljevstvu, sa svojom družicom Sue. Zajedno imaju troje odrasle djece i troje unučadi.

Rad u okrilju kuće Ed. Vaillant omogućio mu je i suradnju sa Rogerom Lecureuxom, jednim od najtraženijih scenarista u to vrijeme. Nastaje album Los robinsones de la tierra, Robinzoni zemlje, objavljen osamdesetih u Kondoru. Povratkom u Španjolsku, par godina kasnije, scenarist Victor Mora i Font stvaraju dva nova stripa; Sylvestre i Tequila Bang.

Istovremeno surađuje i na izradi albuma Jules Vernes En Bande Dessinee. Pojava velikog broja novih revija ponukala je Fonta da se okuša kao kompletan autor. Za reviju 1984 nastaje serijal Cuentos De Un Futuro Imperfecto, Priče o nesavršenoj budućnosti, sastavljen od više nepovezanih priča koje nam donose ne baš blistavu sliku budućnosti.

Grafički odrađene savršeno, pri kazuju nam apokaliptične motive i priče prepune šokantnih moralnih stavova. Nemoguće je pročitati ovaj strip, a ne zapitati se čeka li nas nešto ovako u budućnosti. Danas, više od dvadeset godina nakon nastanka ovih priča, mislim da je Font bio veći vizionar nego što je i sam želio. Za ovaj rad dobiva nagradu C.A.H., a nagrađuje ga i revija 1984. Istovremeno u magazinu Creepy objavljuje Historias negras.

Zaljubljenost u znanstvenu fantastiku u potpunosti dolazi do izražaja 1982. početkom serijala El prisionero de las estrellas (Zarobljenik zvijezda). Fantastika u punom smislu riječi. I po temi i po izvedbi. I dalje nam Font nudi standardnu, mračnu verziju budućnosti. Međutim, ovdje je priča značajno kompleksnija, a Zarobljenik zvijezda proglašen je u godini objavljivanja najboljim španjolskim stripom.

Paralelno započinje i suradnju na pokretanju projekta Rambla, revije za koju kreira još jedan uspješan serijal, Clarke & Kubrick.

Prvi album, Agents tres spatiaux, bio je niz priča koje su nas upoznale s dva, poprilično otkačena, lika. Svemirske lutalice, sudeći po imenima nije teško zaključiti na koga se aludira, vode nas kroz prostranstva svemira uz obilje dinamike i humora.

Još uvijek pomalo karikirani crtež samo doprinosi neospornom šarmu i duhovitosti ovih naivnih veseljaka. Drugi, Les tricheurs, i treći, Le maitre de l’univers, album ovog serijala ni za trenutak ne odstupaju od zacrtane putanje.

I da ne zaboravim, sve se češće pojavljuju i ljepotice bujnih grudi u pripijenim, ako ih uopće i imaju, majicama, što je istinski Fontov trade mark, a upravo u to vrijeme izlazi i erotizirani album Carmen Bond (1985.).

U drugoj polovici osamdesetih pad interesa za stripovima SF tematike utjecao je i na promjenu Fontovih interesa. Pod utjecajem avanturističkih knjiga i priča 1985. kreira novi strip, Jann Polvnesia koji naknadno, uz male modifikacije, postaje Jon Rohner. Isti lik, isto okruženje iz priča R.L Stevensona i J. Londona, ali uz ozbiljniji koncept.

Nakon niza nabrojenih autorskih projekata ponovo obnavlja i suradnju sa Patrickom Cothiasom po čijem scenariju radi dva albuma serijala Alise Et Les Argonautes (La nuit du president i La souris verte), a krajem osamdesetih kreće u realizaciju novog serijala, Taxi.

Sredinom devedesetih Font započinje seriju kratkih priča Privado o privatnom detektivu, a u suradnji s De Blasom nastaje policijska serija Negras Tormenlas čime zatvara krug vraćajući se na početak karijere kada je crtao uglavnom detektivske priče.

Međutim, izgleda da ono što važi za nogometaše i igranje u Italiji, važi i za crtače. Možeš biti slavan, ali poziv g. Bonellija se ne odbija… Ili ipak? Gospodin Bonelli priča kako ga je Font u stvari odbio bez obzira na pripremljeni govor kojim ga je trebao ponukati na suradnju. Razlog je bio vrlo jednostavan: prezauzetost drugim projektima.

Međutim, nakon par godina Font je inicirao ovu suradnju sam se ponudivši talijanskom izdavaču. Izbor je pao na vestern. Tex, jedan od najpopularnijih likova stripa, predstavljao je izazov čak i umjetniku čiji su korijeni baš u vesternu.

I na kraju, spomenimo i rad na povijesnom stripu Bri D’alban te avanturističkom albumu Les Memoires d’un gentilhomme Corsaire.

Napisao je sve epizode Kena Parkera, tek dio njih uz pomoć Alfreda Castelija, Tiziana Sclavija, Maurizia Mantera i Valeria Rontinija. Ken Parker je izvorno trebao biti jedan od svezaka u ediciji Rodeo, ali je Sergio Bonelli, oduševljen pričom, odlučio pokrenuti seriju koja je potrajala 59 svezaka, od lipnja 1977. do svibnja 1984. Nakon toga su se Kenove pustolovine nastavile kroz razne edicije (neko vrijeme su Berardi i Milazzo imali i vlastitu izdavačku kuću, Ken Parker Editore), da bi, najposlije, 1998. izašla posljednja epizoda. Ken Parker je za vrijeme nastanka bio izrazito inovativan i revolucionaran westren serijal koji je i danas zadržao svježinu i aktualnost te koji je doživio golem uspjeh kod stripovske kritike, ali i publike.

Uz rad na Kenu Parkeru, te gotovo uvijek surađujući s Milazzom, Berardi potpisuje i nekoliko značajnih strip albuma od koji se izdvajaju Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977., s Renzom Calegarijem), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Sherlock Holmes (1986., s Giorgiom Trevisanom), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).

Za izdavačku kuću Bonelli, Berardi je uz Kena Parkera napisao i nekoliko epizoda drugih junaka (Tex Willer Maxi broj 1: Oklahoma, Nick Raider broj 18: Mozaik zločina i Kit Teller brojeve 167-169: Crna udovica), da bi u listopadu 1998., nekoliko mjeseci nakon Parkerova gašenja, krenuo s novim projektom, krimić serijom kojoj je protagonistica lijepa kriminologinja Julija Kendall. Juliju još uvijek, nakon 79.tak brojeva, s uspjehom piše, mada je kritika nije oduševljeno dočekala.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih izdvajamo Premio Oesterheld, Premio Internacional Barcelona de Comics, Haxtur i Yellov Kid.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 3., Prava gospoda)

1974., zajedno s Berardijem, stvara Kena Parkera, strip koji će ga proslaviti, koji će ga potpuno afirmirati kao autora i kojeg će neprekidno crtati iduće dvadeset i tri godine, sve do 1997.
Uz Kena Parkera, Milazzo je, surađujući s Berardijem, potpisao niz albuma i kratkih priča od kojih su najznačajniji Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977.), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).

Za izdanja Sergija Bonellija Ivo je Milazzo, uz Kena Parkera, crtao (po scenarijima Claudia Nizzia) dvije epizode Nicka Raidera (broj 5, Ubojstvo u Central Parku i broj 22 Jimmy i Juanita), Tex Willer Speciale broj 13 (Krvavi Colorado), te desetak epizoda serije Magico Vento po scenarijima Gianfraca Manfredija. Na toj je seriji i dalje aktivan.

Svojim karakterističnim, lepršavim stilom i prelijepim akvarelom naslikanim ilustracijama te naslovnicama, Ivo je Milazzo stekao gomilu poklonika među kolegama i publiko. Kroz konstantno napredovanje, potragu za vlastitim stilo i istraživanje svježih modela naracije, uspio je postići savršen spoj osobnog umjetničkog izraza, siromašnog detaljima ali bogatog značenjima, uvijek i isključivo u službi pripovijedanja.

Dobitnik je više talijanskih nagrada za crtež

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 4., Ubojstvo u Washingtonu)

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 10., Bijele zemlje)

Libellus (Biblioteka Nathan Never, br. 3, 10/2007)

1964. ponovo zajedno s Ginom D’Antonijem kreira slavni serijal Priče s Divljeg Zapada koji mu donosi velik ugled kod publike i kritike, a krajem šezdesetih crta i nekoliko epizoda serije Carabina Slim. 1969. prekida rad na stripovima da bi se posvetio politici (kao član Komunističke partije Italije), no stripu se ipak vraća 8 godina kasnije, crtajući 1977., zajedno s Milazzom, seriju Welcome to Springville po Berardijevu scenariju.

Oduševljeni njegovim crtežom, Berardi i Milazzo ga pozivaju da crta Kena Parkera, što on isprva prihvaća, no ubrzo ipak odustaje, tako da je ovu njegovu jedinu epizodu (op. u. Duga krvava staza) završio Trevisan. U nastavku karijere surađuje s raznim časopisima (spomenimo samo Orient Express i Zodiaco) crtajući kratke stripove, ilustracije te naslovnice (posebno su mu poznate western ilustracije za La Frontieru). Pogotovo je usko surađivao s Il giornalinom za koje je stvorio western seriju Boone. 1994. je nacrtao jednu epizodu Texa Willera prema scenariju Claudia Nizzija, a nedavmo su mu u italiji objavljene i dvije epizode Mister Noa.

Marko Šunjić (Ken Parker, br. 17., Duga Krvava staza)

STRIP, ILUSTRACIJA I DIZAJN

Važniji listovi i časopisi:
Pegaz, Polet, Vidici, Pitanja, Oko, Stripoteka, Patak, Yu-strip, Naš strip, Maslačak, Modra lasta,
Smib, Galeb, Kurir, Erotika, Vjesnik, Večernji list, Studio, Fokus, Kvadrat, Kult, Šalji dalje, Booom

Važniji strip-serijali:
Luna, Nokak, Priče iz davnine, Zlatka, Kronike.

Zbirke stripova:
Spore (1990.)
Zlatka (1998.)
Luna (1999.)
Bitka kod Siska 1593 (zajedno s Dušanom Gačićem) (2000.)

Važnije ilustracije za knjige:
Z. Šporer: Matematički leksikon
S. Vadla: Bajka o gemi
I.B. Mažuranić: Priče iz davnine
O. Wilde: Sretni princ
J.P. Barrie: Petar Pan
J. Speiri: Heidi, Targa, Zagreb 1995.
D. Perica: Žar na dlanu
S. Tomaš: Mali ratni dnevnik
L. Bajuk-Pecotić: Kneja, Mozaik knjiga 1999.
J. Horvat: Svjetionik, Školska knjiga 2000.
O. Wilde: Sretni kraljević i druge priče, ABC naklada 2001.
Anđelka Martić: Tri lisice i šumski car, Golden marketing 2002.
Anđelka Martić: Dječak i div, Golden marketing 2002.
Lidija Bajuk-Pecotić: Kneja, Slon 2002.

Važnije antologije i katalozi:
Hrvatski posljeratni strip
Put u obećanu zemlju
Salon stripa u Vinkovcima ’84, ’92, ’95, ’97 i ’99
Međunarodna izložba crteža, Rijeka ’98
Signed by War
Sperminator- Women in War

Važniji plakati:
Kazališna radionica “Pozdravi”, 1978.
Salon stripa Vinkovci 1984. i 1985.
Kazalište “Trešnja” – 1986.
Sisak – za ljepši grad – 1987.
Svjetski festival animiranog filma Zagreb ’92
Modra lasta, 1993.
Izložba stripa u Rijeci, 1995.
Svjetski dan voda , 1999.
Svjetski festival animiranog filma Zagreb 2002.

ANIMIRANI FILM

Crtež i animacija:
Kugina kuća 1979.
Scenarij, crtež, animacija i režija: Album 1983.
Utakmica 1987.
Leptiri 1988.
Krug 1989.
Greetings from Croatia 1991.
Čakaj me 1992.
Animirane špice za festivale u Madridu (1984.), Zagrebu (1988.) te
za Dane hrvatskog filma (1992.)

VAŽNIJE NAGRADE I PRIZNANJA

1978. Nagrada za strip na natječaju lista Mladost
Nagrada za strip na natječaju u Dečjim novinama (Luna)
1981. Montreal, Kanada – Nagrada za politički crtež (ilustracija)
1983. Beograd – najbolji animirani film (Album)
Annecy, Francuska – najbolji prvi film (Album)
1984. Madrid, Španjolska – najbolji animirani film (Album)
Nagrada 7. sekretara SKOJ-a za film (Album)
Nagrada Vladimir Nazor za film (godišnja) (Album)
1985. Nagrada za najbolji strip, natječaj Vidici
Nagrada Gavran za strip
1987. Gijon, Španjolska – Nagrada filmskih kritičara (Utakmica)
Titograd – Nagrada za najbolju animaciju (Utakmica)
1988. Zagreb, Svjetski festival animiranog filma – Nagrada za likovnost (Leptiri)
1989. Beograd – Nagrada za animaciju (Krug)
1992. Salon stripa Vinkovci – Grand Prix
Hirošima, Japan – diploma (Greetings from Croatia)
Zagreb, Dani hrvatskog filma – Nagrada Oktavijan (Čakaj me).
2000. Odlikovanje Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za osobite zasluge u kulturi.

Preuzeto sa www.stripovi.com

Ivica Bednjanec

Ivica Bednjanec je jedan od najkvalitetnijih i najproduktivnijih hrvatskih autora stripa svih vremena. S obzirom na veličinu, širinu, kontinuitet i raznolikost njegova opusa, možda nisu pretjerane ocjene da je Ivica Bednjanec sve svoje stripove realizirao prema vlastitim scenarijima (što ga čini, pomalo paradoksalno, najproduktivnijim SCENARISTOM našeg stripa), ovakve ocijene još više dobivaju na težini. Pa ipak, ne možemo se oteti dojmu da rad ovog autora u našoj sredini nije bio adekvatno priznat, nego vrlo često prešućivan, ponekad čak i omalovažavan. Razloga za to ima više, a sam Bednjanec često je bez gorčine znao reći da su mu popularnost i čitanost njegovih stripova važniji nego priznanja raznih stručnjaka. Bednjančeva velika produktivnost i insistiranje na komunikativnosti i lakoj čitljivosti priskrbili su mu epitet pučkog zabavljača i autora za djecu.

Njegovi stripovi bili su naprosto – stripovi. Nisu imali onaj, ponekad potrebni, začin intelektualnog i umjetničkog. Uza sve to Bednjanjec se nije trudio kopirati inozemne uzore; bio je svoj, autentičan i nekako previše – naš! Zanimljivo je da sve to nisu bili argumenti u njegovu korist. U sredini koja blagonaklono gleda na pomodare i plagijatore, gdje se često provincijski kompleks pokušava zaliječiti afirmiranjem onih koji rade kao vani na Zapadu, u sredini koja često nije pravovremeno svjesna svojih autentičnih vrijednosti – to i nije tako čudno. Rad Ivice Bednjanca uvjetno bismo podijelili na dva područja-takozvani realistički strip te grotesku u najširem smislu. Neka druga podjela mogla bi glasiti: stripovi za omladinu i stripovi za odraslu publiku. Tijekom 60-ih godina nastao je veći dio iz ciklusa povijesnih stripova, stripova s tematikom iz Meksičke revolucije i stripova o sportu, dok se tematici NOB-a Bednjanec povremeno vraćao. Od 1968. godine započinje njegova suradnja s Modrom lastom gdje puna tri desetljeća paralelno nastaju dva serijala – Osmoškolci i Genije i Lastan. Posebno je značajan Nježni – lik realiziran u dvije varijante – Nježni robijaš (1975 – 76) i Nježni sport (1976-83). Bednjanec je realizirao još nekoliko serijala – Iverku, Kika, Amicu, i najnoviji – Duricu. Mađu najkvalitetnije stripove njegovog opusa svakako se ubrajaju i dvije epizode započetog serijala Barun Trenk (1974).

Ciklusi Ivice Bednjanca

Povijesni ciklus

Povijesni ciklus čini niz stripova s tematikom iz hrvatske povijesti u kojima se opisuju događaji uglavnom iz 16. stoljeća. Okosnica ciklusa objavljena je u ediciji Nikad robom. Stripove s tematikom iz NOB-a možemo smatrati pod grupom povijesnog ciklusa.
Karakteristika ovih radova je težnja dokumentarnosti i vjerodostojnom iskazivanju povijesne građe. Kao svojevrsne iznimke spomenimo šarmantni mini serijal Petrica Kerempuh, objavljen u Zenitu 1966. i prilično neobičan strip Stubička avet u kojem Bednjanec spaja povijest i fikciju na vrlo zanimljiv način.

Ciklus stripova iz meksičke revolucije

Ciklus stripova iz meksičke revolucije svojevrsni je kuriozitet, ne samo Bednjančevog opusa nego i našeg stripa u cijelini. Objavljen u Biblioteci Lale sredinom šezdesetih, ovaj serijal je na specifičan način sudjelovao u formiranju slike svijeta čitave jedne generacije mladih konzumenata stripa. Bednjancu je takav tematski okvir omogućio kreiranje svojevrsnog socijalnog vesterna visoke etičnosti. Bijeda meksičkih Indijanaca te pohlepa i teror Španjolskih bogataša, osnovni su pokretač radnje- spontani otpor vodi siromašne u revoluciju. Kroz većinu epizoda provlači se lik Panča Gonzalesa, lutajućeg viteza pravednika, koji pomaže seljacima i revolucionarima, odričući se bilo kakve osobne koristi.

Osmoškolci

Osmoškolci je zajednički naziv serijala u Modroj lasti, najtiražnijem listu za školski uzrast. U tim malim pričama iz školskog i izvanškolskog života Bednjanec obrađuje razne teme bliske svakom osmoškolcu – prve ljubavi, problemi s učenjem, doživljaji na ljetovanju, huliganstvo, delikvencija, zabava, moda, glazba, problemi sa nastavnicima i roditeljima, prijateljstvo i kolegijalnost…jednom riječju svakodnevnica odrastanja i rješavanje uvijek prisutnih problema kao svojevrsna avantura. Kao najčešći lik u većini epizoda pojavljuje se djevojčica Jasna. Nasuprot pomalo idealiziranoj Jasni, njena prijateljica Nina nije imuna na sitne mane – naivnost, pomodarstvo, prevrtljivost, laka zaljubljenost i slično, stalno je dovode u razne neprilike

Genij i Lastan

Genij i Lastan glavni su protagonisti drugog serijala u Modroj lasti. Lastan, zamišljen kao maskota lista (rubrika sastanak sa Lastanom najčitaniji je dio Modre laste), uglavnom je promatrač i ponekad pomalo ironični komentator Genijevih genijalnih izmišljotina. Genij je sintetički lik otkvačenog klinca, vrlo maštovit, pametan, ali i pomalo uvrnut. Njegovi brojni šašavi izumi preseljavaju njega i ostale protagoniste u neki drugi paralelni svijet po principu – što bi bilo kada bi bilo. Genijeve avanture u kojoj razne dječje igre postaju paradoksalna realnost u kojoj klinci ipak ne mogu ovladati situacijom jer joj nisu dorasli. Za većinu mladih čitalaca Modre laste Bednjančevi stripovi su ono što prvo i obvezno pročitaju u svom listu. Za mnoge je to i prvi susret sa drukčijim stripom od naivnih dječjih stripova i priglupih kaubojaca. Vjerujem da se većina njih osjeća i pomalo nadmoćno čitajući ih. Naime , iskustvo da su prave avanture u nekim drugim stripovima, kao i narasla svijest o tome da je realnost života različita (često i dramatičnija) od svijeta iz stripova, sastavni je dio procesa odrastanja

Nježni robijaš

Nježni robijaš se kao lik prvi put pojavljuje u Modroj lasti, gdje glumi sitnog negativca. Svoj serijal dobiva 1975. godine u satiričkom listu Kerempuh. Nježni je sitni lopov (ili to pokušava biti) koji svoje avanture počinje završava u zatvotu. Njemu se iz tog zatvora zapravo i ne ide i rado se u njega vraća. Ivica Bednjanec u ovom serijalu za odrasle razotkriva naličje kulturnog ponašanja koje često samo fasada, dotiče tada (a i sada) aktualne probleme ekologije, šverca, mita i korupcije, socijalnih razlika, raznih makinacija… Ukratko, poruka ovog stripa bila bi da su pravi lopovi na slobodi, a ponekad i na položajima.

Nježni sport

Nježni sport (objavljen u SN reviji od 1976. do 1983. i objavljen u posebnoj knjizi) zadržava neke bitne karakteristike izvornika s tim da se težište prebacuje na sportski teren – makinacije, lažiranje utakmica, uspjesi, promašaji, crni fondovi, idolatrija i drugi fenomeni sportske kulture i ne kulture – glavna su meta Bednjančevog satiričkog zupca. Na kraju svake table-epizode nježni biva šutnut nogom u stražnjicu i tako izbačen iz stripa i iz sportske ekipe. Zbog svog ne konformističkog karaktera “crne ovce”, koji često ne igra kako drugi sviraju (svojom naivnošću ili poštenjem razotkriva licemjerje profesionalnog sporta), njemu pripada i odgovarajuća sudbina – neuklapanje, izbacivanje, izgon.

Kiko, Iverka, Durica, Barun Trenk …

Kiko, Iverka, Durica… serijali su kratkih geg stripova (od jedne pasice do table) u kojima su glavni junaci djeca, ali u kojima se često govori o problemima odraslih. Možda je najzanimljivije najnovije Bednjančevo ostvarenje Durica. U ovom stripu, namijenjenom najmlađem uzrastu, autor zrelo i s mnogo šarma progovara o naivnom svijetu dječjih interesa, nadanja i maštanja, imitiranju odraslih, ograničujućem nedostatku znanja, tipičnom dječjem egoizmu, o problemima koji to nisu i igrama koje to uskoro neće biti. Crtež je maksimalno pojednostavljen i reduciran, a nedostatak klasične stripovske montaže ( statična objektivna kamera) čini ovaj strip lako čitljivim i bliskim mediju filmske animacije. Osim većih ciklusa i serijala, Ivica Bednjanec je realizirao i neke druge stripove. Nacrtao je nekoliko priča o istaknutim sportskim ekipama i pojedincima, okušao se u vesternu (liječnik na zapadu), a za Amo reviju crtao je strip Amica. Kao najbolje ostvarenje koje zasluženo može ponjeti epitet remek-djela, nameću se dvije epizode stripa Barun Trenk, objavljene u ZOV-u 1974. godine. Epizode, svaka od deset tabli, nose nazive Kočija i Romeo i Julija i svojevrsni su uvod u serijal o poznatom slavonskom panduru Franji Trenku. Prava je šteta što taj odlično zamišljen i izvanredno nacrtan strip nije nastavljen i do kraja realiziran. Napomenimo da se Ivica Bednjanec niz godina uspješno bavio i ilustracijom i grafičkim dizajnom.

Preuzeto sa www.stripovi.com (www.kistonline.com)