• 1. Natacha hôtesse de l’air (Nataša, stjuardesa), 1971, Dupuis
• 2. Natacha et le Maharadjah (Nataša i maharadža), 1972, Dupuis
• 3. La mémoire de métal (Mrvica panike), 1974, Dupuis
• 4. Une trône pour Natacha (Mentalno pamćenje), 1975, Dupuis
• 5. Double vol, 1976, Dupuis
• 6. Le treizième apôtre, 1978, Dupuis
• 7. L’hôtesse et Mona Lisa, 1979, Dupuis
• 8. Instantanés pour Caltech, 1981, Dupuis
• 9. Les machines incertaines, 1983, Dupuis
• 10. L’ile d’outre-monde, 1984, Dupuis
• 11. Le grand pari, 1985, Dupuis
• 12. Les culottes de fer, 1986, Dupuis
• 13. Les nomades du ciel, 1988, Dupuis
• 14. Cauchemirage, 1989, Marsu Productions
• 15. La ceinture de Cherchemidi, 1992, Marsu Productions
• 16. L’Ange blond, 1994, Marsu Productions
• 17. La veuve noire, 1997, Marsu Productions
• 18. Natacha et les dinosaures, 1998, Marsu Productions
• 19. La mer de rochers, 2004, Marsu Productions
• 20. Atoll 66, 2007, Marsu Productions

• Mambo à Buenos Aires, 1990, Notes en Bulles Productions
• Natacha & Co, 1987, Dupuis
• Nostalgia, 1990
• Sur les hauteurs du Hasard, 2002, Horizon BD
• A propos de Natacha, 2004

Nakon toga je Paape postao crtač za World Press Syndicate, nastavljajući ilustrirati stripove, uglavnom za Spirou. World Press Syndicate je bio belgijski sindikat, i zasnivao se na američkom modelu sindikata kao što je King Features Syndicate, i njegovi glavni autori su bili pisac Charlier i crtač Victor Hubinon. Paape im je pomagao na serijalu Buck Danny i piratskoj biografiji Surcouf. Paapov stil je dugo vremena bila čista mješavina utjecaja Jijéa i Hubinona. Paape je 1958. kreirao strip Marc Dacier, serijal koji je pisao Charlier.

Paapova najpoznatija suradnja je počela 1966., kad je kreirao serijal Luc Orient, koji je sličio serijalu Flash Gordon sa Gregom. Ovaj serijal, koji je bio objavljen u Tintinu, je postao vrlo popularan i sadržavao je 18 avantura.

Paape je 1969. počeo podučavati crtanje za stripove u Institut Saint-Luc umjetničkoj školi u Briselu, gdje je ostao do 1976.

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

Franquinovi počeci

Franquin je rođen u Etterbeeku 1924. Iako je počeo crtati kao dijete, Franquin je pohađao prve lekcije crtanja na École Saint-Luc tek 1943. Ali, godinu dana poslije, škola je morala biti zatvorena zbog rata i Franquina je tad zaposlio CBA, studio animacije u Briselu. Tamo je sreo neke od budućih suradnika: Mauricea de Beverea (Morris, kreator Lucky Lukea), Pierrea Culliforda (Peyo, kreator Štrumpfova), i Eddyja Paapea. Njih trojica (osim Peyoa) su dobili posao u Dupuisu 1945., nakon raspada CBA-a. Peyo, koji je još uvijek bio premlad, je dobio posao sedam godina poslije. Franquin je počeo crtati naslovnice i crtiće za Le Moustique, tjedni magazin o radiju i kulturi. Također je radio za Plein Jeu, mjesečni izviđački magazin.

Tada je Morrisa i Franquina obučavao Joseph Gillain (Jijé). On je transformirao dio svoje kuće u radni prostor za dvojicu mladih crtača i Willa. Jijé je u to vrijeme crtao mnoge stripove koji su bili objavljivani u magazinu stripova Le Journal de Spirou, uključujući najpoznatiji serijal Spirou et Fantasio. Tim koji je sastavio na kraju rata se često nazivao La bande des quatre (grupa četvorice), i grafički stil koji su razvili je kasnije nazvan Marcinelle school. Marcinelle je mali grad južno od Brisela, gdje se tad nalazio izdavač Spiroua, Dupuis.

Jijé je predao Spirou et Fantasio strip Franquinu, za vrijeme kreiranja Spirou et la maison préfabriquée, i od Spirou broja 427, objavljenog 20. lipnja, 1946., mladi Franquin je bio kreativno odgovoran za serijal. U sljedećih 20 godina, Franquin je skoro u potpunosti promijenio strip, kreirajući dulje, složenije priče i veliki broj parodijskih likova.

Nalpoznatiji među tim likovima je Marsupilami, izmišljeno biće koje sliči majmunu. Inspiracija za Marsupilamijev vrlo dugačak i hvatajući rep je došla dok je zamišljao nešto što bi pomoglo tramvajskim vozačima koje su crtači iz Marcinella često susretali na putu za posao. Ta životinja je postala dio belgijske i francuske popularne kulture i postala je inspiracija za crtiće, robu, i od 1989., za strip serijal. Crtići su proširili njegovu popularnost i u engleskim govornim područjima.

Srednji period

Do 1951., Franquin je našao svoj stil. Njegov strip, koji je objavljivan svakog tjedna na naslovnoj stranici Spiroua, je postao hit. Sljedeći Jijéa u 1940-ima, Franquin je obučavao mlađu generaciju crtača u 1950-ima, među kojima su bili Jean Roba, Jidéhem i Greg, koji su radili s njim na Spirou et Fantasio.

Nakon ugovornog spora 1955. s njegovim izdavačem Dupuisom, Franquin je kratko radio za Tintin, konkurentski magazin. To je vodilo kreaciji serijala Modeste et Pompon, serijal za koji su doprinosili René Goscinny (Astérix) i Peyo. Franquin se poslije vratio u Spirou, ali je također imao ugovornu obvezu u Tintinu, što je značilo da je morao raditi za oba magazina u isto vrijeme i bilo je neobično u industriji stripova. Serijal su poslije preuzeli autori kao što su Dino Attanasio i Mittéï.

Glavni urednik Spiroua Yvan Delporte je 1957. dao Franquinu ideju za novi lik, Gaston Lagaffe (na francuskom gaffe = greška). U početku je zamišljen kao šala, da popuni prazan prostor u magazinu kao tjedni strip koji je opisivao zgode i nezgode i sulude ideje i izume lijenog mladića koji radi u Spirou uredu. Ali, strip je postao jedan od najpopularnijih Franquinovih kreacija. Lik Gaston Lagaffea je često opisivan kao prvi antiheroj (u smislu da glavni lik nema herojskih osobina, ali nije zlikovac) u povijesti stripa.

Ali, Franquin je uskoro obolio od depresije, što ga je natjeralo da prestane s crtanjem Spiroua neko vrijeme, između 1961. i 1963., usred ORN sur Bretzelburg. Tijekom ovog vremena, on je nastavio s crtanjem Gastona usprkos lošem zdravlju, najvjerojatnije zato što je serijal bio veselog karaktera. (U jednoj priči, Bravo Les Brothers, Gastonove nepodopštine uzrokuju još jedan živčani slom njegovog šefa Fantasia. Očajan, on uzima antidepresive koje je „Franquin ostavio“).

U 1967., Franquin je predao Spirou et Fantasio mladom crtaču, Jean-Claude Fournieru, i počeo je raditi na svojim kreacijama.

Bio je dio tima koji je razvio koncept Isabelle, u kojoj se radilo o djevojčici u svijetu vještica i čudovišta. Dobila je ime po Franquinovoj kćeri.

Gaston je lagano evoluirao od čistog fizičkog humora do tema koje su bile važne Franquinu, kao što su pacifizam i zaštita okoliša. Franquin je radio na stripu do svoje smrti.

Franquinov kasniji period

U 1960-ima, Franquinov je stil evoluirao i postao slobodniji i zapleteniji. Ova grafička evolucija se nastavila tijekom cijelog sljedećeg desetljeća. Uskoro je Franquin postao najbolji u toj grani umjetnosti, na razini Hergéa (koji je rekao da smatra da je Franquin umjetnik a on crtač), i njegov utjecaj se može vidjeti u radu svakog crtača kojeg je zaposlio Spirou, sve do kraja 1990-ih. Magazini obožavatelja stripova iz 1970. su objavljivali Franquinove Monsters crteže na kojima su nacrtana čudovišta koja su svjedočila njegovom talentu.

Posljednja i najveća promjena u Franquinovom crtanju se desila 1977., kad je doživio još jedan živčani udar i počeo sa crtanjem stripa Idées Noires (crne misli), prvi za Spirou dodatak Le Trombone Illustré (sa drugim crtačima kao što je René Follet) i poslije za Fluide Glacial. U Idées Noires, Franquin je iskazao mračniju i pesimističniju stranu svoje prirode. U jednom stripu se vide dvije muhe koje lutaju kroz čudan krajolik i raspravljaju o pogreškama njihovih predaka. Na zadnjem crtežu se vidi da je krajolik u stvari grad napravljen od ljudskih lubanja, i jedna muha kaže: Ne budi tako strog prema njima. Ostavili su nam tako lijepe gradove. Idées Noires je bio u potpunosti crno-bijeli, i puno više orijentiran na odrasle nego Franquinov ostali rad. Bio je usredotočen na teme kao što su smrt, rat, zagađenje i smrtna kazna, sa sarkastičnim smislom za humor.

Kao dokaz njegove popularnosti među publikom i kritičarima, dobio je prvu nagradu Grand Prix de la ville d’Angoulême 1974. Mnoge njegove knjige su objavljene i mnoge od njih se smatraju klasičnima u žanru. Prevedene su na mnoge jezike. Nekoliko knjiga je napisano o Franquinu, kao što je Numa Sadoulina Et Franquin créa la gaffe, opširan intervju s umjetnikom o cijeloj njegovoj karijeri.

Franquinova smrt 1997. u Saint-Laurent-du-Var nije baš primamila svjetsku počast kao Hergéova. Ali, u 2004. je organizirana prva izložba njegovog rada koja se zvala Le Monde de Franquin, u Parizu u Cité des Sciences et de l’Industrie. Izložba je nastavljena 2006. u njegovom rodnom gradu, Briselu i bila je na dva jezika (francuskom i nizozemskom). U 2005., Wallon anketa ga je izabrala kao 16. najvećeg Belgijanca u povijesti.

Bibliografija

Preveo Bojan Marjanović sa Wikipedije

Rođen je 1939. godine u Bruxellesu. Inžinjer i novinar s diplomom iz političke ekonomije, radio je za nekoliko multinacionalnih kompanije prije nego što se 1976. godine potpuno posvetio pisanju. Nakon što je od 1965. do 1967. za belgijski tjednik Le Moustique prevodio američke stripove, prvi je scenarij napisao za crtača Paula Cuveliera: slavni Epoxy, koji se pojavio u izdanju Terrain Vague u svibnju 1968. Za Cuveliera napisao je i dva posljednja Corentina. Za izdavača Lombarda pisao je scenarije za crtače kao što su André Beautemps (Michaël Logan), Chéret (Domino), Dany (Priča bez junaka, Arlequin), Géri (Mr Magellan), i posebno Rosinski, s kojim je stvorio slavnu seriju Thorgal prevedenu na 14 jezika. S Rosinskim 2001. godine potpisuje Western. Za Aidansa piše 5 epizoda Tonyja Starka. Godine 1984., s Vanceom počinje seriju XIII za izdavačku kuću Dargaud. Kod Castermana s Rosinskim objavljuje Veliku moć Chninkela, veliki strip roman od 160 crno-bijelih strana koji je objavljen 1988. Za kuću Dupuis je s Griffoom napravio trilogiju S.O.S. sreća, a s Philippeom Francqom kreira serijal Largo Winch. S Francisom Vallèsom objavljuje sagu Gospodari ječma, koja je dobila i televizijsku verziju. Napisao je scenarije za 2 albuma Blakea i Mortimera koje je nacrtao Ted Benoit. Godine 2001. započeo je suradnju s Christianom Denayerom na seriji Wayne Shelton. Za strip je dobio 37 nagrada i odličja u Belgiji, Francuskoj, Švicarskoj, Kanadi, Španjolskoj, Njemačkoj i Nizozemskoj, a ujedno je autor 9 romana, tri televizijska filma, dvije TV serije i filmskih adaptacija Dive i Ubojstava kod kuće. Dobio je i nagradu za Dramsku književnost koju dodjeljuje SACD u Belgiji, za sezonu 1984-1985. Direktor u kući Dupuis od travnja 1986. do ožujka 1987., Jean Van Hamme podučavao je filmski scenarij na Institutu za medijske umjetnosti u Louvain-la-Neuve (Belgija) od 1985. do 1995. Od prosinca 1992., predsjednik je Belgijskog centra za strip.