Berardi, Giancarlo
Giancarlo Berardi rodio se 15. studenog 1949. u Genovi. Stripom se počeo baviti nakon kratkog kazališnog (bio je autor i glumac u studentskoj kazališnoj sekciji) te sviračkog angažmana (pjevao je i svirao gitaru u grupi Gli scorpioni). Od 1970. je do 1974. napisao niz kratkih priča, od pustolovnih do horror sižea, za razne izdavače, surađujući i na naslovima kao što su Tarzan ili Diabolik, da bi 1974., zajedno s Ivom Milazzom stvorio Kena Parkera, svog najznačajnijeg junaka.
Napisao je sve epizode Kena Parkera, tek dio njih uz pomoć Alfreda Castelija, Tiziana Sclavija, Maurizia Mantera i Valeria Rontinija. Ken Parker je izvorno trebao biti jedan od svezaka u ediciji Rodeo, ali je Sergio Bonelli, oduševljen pričom, odlučio pokrenuti seriju koja je potrajala 59 svezaka, od lipnja 1977. do svibnja 1984. Nakon toga su se Kenove pustolovine nastavile kroz razne edicije (neko vrijeme su Berardi i Milazzo imali i vlastitu izdavačku kuću, Ken Parker Editore), da bi, najposlije, 1998. izašla posljednja epizoda. Ken Parker je za vrijeme nastanka bio izrazito inovativan i revolucionaran westren serijal koji je i danas zadržao svježinu i aktualnost te koji je doživio golem uspjeh kod stripovske kritike, ali i publike.
Uz rad na Kenu Parkeru, te gotovo uvijek surađujući s Milazzom, Berardi potpisuje i nekoliko značajnih strip albuma od koji se izdvajaju Tiki (1976.), Welcome to Springville (1977., s Renzom Calegarijem), Čovjek s Filipina (1980.), Detektiv Marvin (1982.), Sherlock Holmes (1986., s Giorgiom Trevisanom), Fantasticheria, Luci e ombre (1987.), Tom’s Bar (1989.), Giuli Bai & Co. (1989.).
Za izdavačku kuću Bonelli, Berardi je uz Kena Parkera napisao i nekoliko epizoda drugih junaka (Tex Willer Maxi broj 1: Oklahoma, Nick Raider broj 18: Mozaik zločina i Kit Teller brojeve 167-169: Crna udovica), da bi u listopadu 1998., nekoliko mjeseci nakon Parkerova gašenja, krenuo s novim projektom, krimić serijom kojoj je protagonistica lijepa kriminologinja Julija Kendall. Juliju još uvijek, nakon 79.tak brojeva, s uspjehom piše, mada je kritika nije oduševljeno dočekala.
Dobitnik je brojnih nagrada od kojih izdvajamo Premio Oesterheld, Premio Internacional Barcelona de Comics, Haxtur i Yellov Kid.
Marko Šunjić (Ken Parker, br. 3., Prava gospoda)
Calegari, Renzo
Renzo Calegari rodio se 5. 9. 1933. u Bolzanetu, provincija Genova. Njegovi početci u svijetu stripa datiraju iz 1955. kada prekida studij i kreće u Milano crtati stripove, postavši član studija D’Ami. Njegov prvi rad strip je El Kid kojega je nacrtao te iste 1955., zajedno s Ginom D’Antonijem, da bi zatim prema scenariju Gianluigija Bonellija crta I tre Bill (Tri Billa). Potom crta velik broj ratnih stripova za englesku izdavačku kuću Fleetway.
1964. ponovo zajedno s Ginom D’Antonijem kreira slavni serijal Priče s Divljeg Zapada koji mu donosi velik ugled kod publike i kritike, a krajem šezdesetih crta i nekoliko epizoda serije Carabina Slim. 1969. prekida rad na stripovima da bi se posvetio politici (kao član Komunističke partije Italije), no stripu se ipak vraća 8 godina kasnije, crtajući 1977., zajedno s Milazzom, seriju Welcome to Springville po Berardijevu scenariju.
Oduševljeni njegovim crtežom, Berardi i Milazzo ga pozivaju da crta Kena Parkera, što on isprva prihvaća, no ubrzo ipak odustaje, tako da je ovu njegovu jedinu epizodu (op. u. Duga krvava staza) završio Trevisan. U nastavku karijere surađuje s raznim časopisima (spomenimo samo Orient Express i Zodiaco) crtajući kratke stripove, ilustracije te naslovnice (posebno su mu poznate western ilustracije za La Frontieru). Pogotovo je usko surađivao s Il giornalinom za koje je stvorio western seriju Boone. 1994. je nacrtao jednu epizodu Texa Willera prema scenariju Claudia Nizzija, a nedavmo su mu u italiji objavljene i dvije epizode Mister Noa.
Marko Šunjić (Ken Parker, br. 17., Duga Krvava staza)
Oglas
Oglasi
